Listopadaj silo i nepravdo!

Početak listopada u ranoj mladosti budio je asocijacije na prve ocjene u imeniku, na prvi roditeljski sastanak na koji je mama odlazila kod dobre razrednice Bože na Turnju, doma na berbu i perušanje kukuruza, slatki i mirišljavi mošt koji smo kriomice izvlačili na šlauf, a kasnije jurili iza najbližeg stoga slame ili trapa.

Onda sam tek punoljetan kao oktobarska klasa otputovao u Novi Sad na 11 i pol mjeseci služenja vojske. Rekli su da svaki iole sposoban muškarac mora vratiti ¨dug domovini¨ ! Nisam to tada razumio, al’ ajd…
Od listopada do listopada odslužio i taj rok, smatrao sam da sam vratio dug domovini, iako se ne sjećam da je bilo tko moj, a ja ponajmanje negdje se kod iste – zadužio. Ostale su uspomene na gorki odlazak u grad na Petrovaradinu, gdje su me tako bezdušno ošišali i uvalili mi SMB opremu čiji miris mi godinama nije izlazio iz podsvijesti, ali i slatki povratak doma.

U narednih 9 godina ni slutio nisam da će me taj miris još jednom tako bolno odalamiti i učiniti mi početak listopada, mjeseca u kojemu sam rođen, teškim za pamćenje i izazvati najteže emocije.

Jesen ’91.

Tek smo dvije godine supruga i ja u kući koju smo sagradili. Planova puno, ali ispostavilo se da nismo mogli završiti svijanje obiteljskog gnijezda- jer ja, valjda nisam vratio dug!?
Ne banci, ne zelenašima, ne rodbini , nego – domovini !?
Tako sam ja protumačio upad SMB rezervista i snaga iz Poligona Cerovac u moje mjesto i protjerivanje s rodne grude u Karlovac, a ispostavilo se da taj moj famozni dug prestaje na uzbrdici, gore iznad škole na Turnju, jer dalje, utjerivači dugova nisu mogli!?
U svoj onoj nevolji vozeći se na današnji dan 4.10.91. s punim Stojadinom nužnih stvari kroz njihove kontrolne točke put grada i slobode, sjetio sam se one priglupe dosjetke- kako se najbolje utjerava dug? Isto k’o i kratak!?

Kad je postalo jasno kako stvari stoje , za koji dan zadužio sam odoru vojske koja mi nije spominjala dugove. Znao sam da sam dužan to napraviti, jer bih se u protivnom osjećao loše.

Odlazeći s kućnog broja 112 A tog 4. listopada nisam ni slutio da je to odlazak na skoro 5 godina. Za nama su mama,baka i deda tužno plakali, brat je stigao dva tjedna kasnije u Karlovac, a pas je zavijao i cvilio kao da je znao da će već isto popodne doći uljezi u dvorište koje je on čuvao i onako pijani i živčani idućih ga dana pokušati ubiti, što im srećom nije pošlo za rukom i lelujavim nišanom. Taj opaki mješanac
rotweilera i njemačkog ovčara preživio je rat i veselo nas dočekao u kolovozu ’95.

Takve sreće, nažalost, nisu bili mnogi.

Tog 4. listopada nisam znao da sam posljednji put vidio djeda, koji gotovo namjerno umro godinu dana kasnije.Mama je rekla kako je jednog dana samo legao u krevet i razočaran što mu familija nije na okupu rekao, idem ja leći i lagano umrijeti, ovo nije život…

Nisam znao da će prvih dana okupacije na kućnom pragu ¨osloboditelji¨ ustrijeliti Joju u njegovom dvorištu, jer su mu u pretresu našli lovačku pušku za koju on nije ni znao da je na tavanu…

Nismo mogli znati da će cijela četveročlana obitelj Muić biti smaknuta na Jelašima, a imali su ¨časnu reč¨ da će ih propustiti u Karlovac…

Da će opaka i naopaka Draga Pilićarka krajem ’93. na kućnom pragu ¨tanđarom¨ smaknuti bračni par Šepac u Knez Gorici, a u ljeto ’95. na rubu Štrekovca snajperskih hicem koji je došao iz pravca Cerovca ubiti njihovog prezimenjaka Vladu, a za to okriviti našu stranu .

Početkom svakog listopada misli i osjećaji iz tamnog grotla prošlosti prišuljaju se nepozvani i drže me u nekakvom čudnom limbu…
Drago mi je da sjećanja nisu ishlapjela, a opet malo mi je teško što mi je ta muka još tako svježa i neprolazna…

Onda, vidim razigranu djecu s školskim torbama na leđima kao se veselo vraćaju kući iz škole na Turnju i znam…

Dobro je! Sve je u redu. Nebo je plavo, sunce miluje, a iznad naših glava nema padobrančića niti ičega što prijeti. Samo ptice koje ni ne znaju za drugo, nego za slobodu!