Lola

Ovih dana, kad je glavna tema tko će ga kome ‘metati’ ustavno ili protiv, malo tko se sjetio godišnjice smrti legendarnog Ive Lole Ribara. Mi ‘Ribaronostalgičari’, naravno, prisjetili smo se tog momka, čiji je životni put naprasno prekinut u, kako to otrcane fraze kažu, ‘naponu snage’. Uz brojne teorije zavjere oko Tita, i ta je dugo golicala maštu svih koji su o Joži, ‘golom kuharu svinjskih glava’, mislili sve najgore.

Za neupućene, Lola je završio dva fakulteta – pravo u Beogradu i političku ekonomiju u Ženevi. Brzo su ga pukle komunističke ideje pa je, početkom Drugog svjetskog rata, brzo pristupio Partiji i organizirao ustanak u Zagrebu i okolici. Lijep, pametan, mlad i bezobrazno sposoban, brzo je postao jedan od Skojevaca koje se svrstavalo u kategoriju ‘Dečko koji obećava’. Na žalost, kad se spremao na put u Kairo, gdje je trebao sudjelovati u vojnoj misiji pri savezničkoj komandi, ničim izazvan doletio je njemački ‘Messerschmidt’ i rafalima i bombama prekinuo životni put mladog i perspektivnog Lole, a da nije ni poletio s ukletog polja Glamočkoga… Kažu oni koji sve znaju: Smetao je Titu, prepametan, karizmatičan… dva fakulteta ima, a drug samo bravar i tečaj NKVD-a…

Tata Ivan Ribar morao je biti sazdan od jako čvrstog vukmanićkog materijala, kad je preživio vijest da mu je sin stradao dva dana prije onog legendarnog zasjedanja sa šest buktinja (AVNOJ) u Jajcu. Tek kad su delegati otišli u pravcu svojih jedinica, navodno mu je Tito priopćio da je Lola stradao, a na njegove riječi ‘ajde dobro, bar je Jurica (drugi sin) živ, Maršal je procijedio: A nije, na žalost, poginuo je još prije mjesec dana kod Kolašina u Crnoj Gori!? Pa ti budi predsjednik milijun avnoja, kad su ti djeca pod zemljom!?

Pišem ovo zbog svojih uspomena na ovu obitelj, koja je nama, stanovnicima Vukmanića, puno značila. Zbog toga što su na ‘referendumu’ ’41. mnogi odabrali samoglasnik na kapi umjesto zvijezde, general Koča Popović imao je plan raseliti preživjelo stanovništvo, ali je dr. Ribar rekao ‘e nećeš, razbojniče’, pa sredio da ostanemo na tom prekrasnom brdu, u susjedstvu s glomaznim vojnim poligonom Cerovac, koji je trebao biti jamac da neće biti novih ‘kvinsligancija’ i sličnih nestašluka a la Joe Šimunić… Stari Ribar svoju je kuću u središtu mjesta uredio da, po njegovoj smrti, bude zavičajni muzej, što se i ostvarilo. Među mnogim eksponatima iz etno baštine sela, našlo se tu Lolino sedlo, pištolj i originalno pismo Ive Lole njegovoj djevojci Slobodi, koje su, zajedno sa svime, ‘osloboditelji’, koji su nepozvani banuli u selo ’91. da konačno izvrše naum generala Koče, uzeli, uništili i pobacali u bunar ispred ‘Ribarove vile’, kako smo zvali to zdanje. Sluteći da nešto s njegovom ljubavi nije u redu, Lola je sročio pismo:

Najdraža jedina moja! Pišući ovo pismo, ja se pouzdano nadam – optimista sam, kao i uvijek! – da te ono nikad neće stići, već da ćemo se nas dvoje vidjeti i uvijek ostati zajedno. Jer ovo pismo je zato i pisano. U ovom trenutku, kada polazimo u posljednju, odlučnu etapu boja, od kojeg zavisi, pored ostalog, i naša lična budućnost i sreća, – želim da ti kažem nekoliko prostih i jednostavnih stvari. U mom životu postoje samo dvije stvari: moja služba našem svetom cilju i moja ljubav prema tebi, najmilija moja. Našu sreću i život, koji smo htjeli, nismo, kao ni milioni drugih, mogli ostvariti izolovano, već samo preko naše borbe i naše pobjede. I zato su te dvije stvari u suštini, u meni samom, jedno. Znaj, dušo, da si ti jedina koju sam volio i koju volim. Sanjao sam i sanjam o našoj zajedničkoj sreći – onakvoj kakvu smo željeli, o sreći dostojnoj slobodnih ljudi. To je jedina prava sreća, jedina koju treba željeti. Ako primiš ovo pismo – ako dakle ja ne doživim taj veliki čas, nemoj mnogo tugovati, najdraža! U svijetu u kome budeš tad živjela, naći ćeš, uvijek živ, najbolji dio mene samog i svu moju ljubav prema tebi. Za tebe sam siguran da će tvoj put biti prav i onakav kakav mora da bude. Na njemu, na putu života, naći ćeš osvetu i sreću. Mnogo, mnogo te volim, jedina moja! I želim da nikad ne dobiješ ovo pismo, već da zajedno s tobom dočekam veliki čas pobjede. Želim da te svojom ljubavi učinim onako srećnom, kao što to zaslužuješ. Uvijek tvoj.

Na žalost, Sloboda i njena majka već su bile smaknute u logoru na Banjici.

Da ne bi ispao nekakav …algičar, kopipejstao sam ovo radi svih mladih, koji nikad nisu napisali ljubavno pismo, jer ne stane u SMS ili je WTF stupidno pisati na Fejsu tak’ nekaj… I da proizvođači već jednom prestanu dilati one kvazi-hipi majice s Che Guevarom, jer je Lola bio puno veća faca od ‘escort revolucionara’ lošeg tena i čekinjave brade.

Svi smo mi Lole, svatko na svoj način! Naravno, R.I.P. Lolo!