Mačji kašalj
Vlastitu muku teško je nositi, to znamo.
Kad je netko blizak u nevolji, to zna biti još teže “nosivo”, a pogotovo ako se radi o malim bespomoćnim bićima- poput, recimo ,djece.
Još mi u glavi odjekuje plač naših curica kad bi zabolilo nešto, a one malene ne znaju reći “kaj buba”, već samo bespomoćno gledaju kroz suzne oči.
Dva su me događaja podsjetila na te situacije, kad možeš samo blagim glasom tješiti bespomoćna bića , ako se radi o članovima obitelji, a ponekad se srce para , a znaš da pomoći ne možeš.
Mrzim rat, nasilje,bježanje s rodne grude i sve što prati takve eskalacije nečije moći, koja zakonom spojenih posuda donosi patnju, nemoć i stradanje onih koje se napada, protjeruje, ponižava.
Slike koje dolaze iz Ukrajine sadrže sve od navedenog, teško ih je bespomoćno gledati, a onaj prokleti, brižno potisnuti osjećaj vraća se i smješta me u našu jesen ’91.
Snimka dečkića koji plačući sam samcat, još samcatatiji nego Pale sam na svijetu, pješači prema Poljskoj granici, je smak svijeta ove civilizacije. Kako odmahnuti rukom ili odobravati sili koja je natjerala tu majku da maloga s vrećicom u ruci pošalje na neko mirnije mjesto..!?
Jebemti 21. stoljeće i napredak civilizacije. Jednaka je patnja bila nama u “analognom” ratu, kao i sada kad je digitalno doba tu da još jače i brže prenese nevolju i stradanja…
Tako napetom i osjetljivom na nevolje koje se događaju onim koji ispaštaju nečije odluke koje su donijele rat, patnju, stradanje, razrušene domove, milijunske kolone izbjeglica, pune bolnice, groblja, pa i zajedničke masovne grobnice koje kopa i zatrpava bager, malo mi treba da me iz centra izbaci i mačji plač a kamoli nešto jače !?
Koliko malo, uvjerio se neki dan dok smo supruga i ja k veterinaru vozili našu mačku koja je već pokupila klopa na glavi, pa iza njega ostala bolna krasta koju je valjalo odstraniti. Naoko rutinska radnja gospođi s pincetom u ruci i nama koji smo je zagurali u onu transportnu krletku, pa na put.
Kad je svojevremeno preživjela sukob s zmijom (!?), ovo je trebao bit mačji kašalj. Ali…
Ako je svojevremeno lagana vožnja i uspavljivala dječicu na putu prema pedijatru, naša “crna mamba” nije od transporta nikakvog, pa je tužno mijaukanje počelo još na dvorištu.
Nastavilo se svih dvadesetak minuta, koliko mi je trebalo do točke B, uključujući i čekanje na Turnju, gdje ima više prašine nego na rubnim dijelovima Sahare !?
Bageri rulaju oko nas, crveno svjetlo ne da naprijed, a maca zavija u pravilnim razmacima između dva mijauka, kao najpreciznija ritam mašina…Ne pomaže muzika s radija, naše tepanje i tetošenje, ona prosvjeduje uz svoj tužni zavijajući blues…
Kad smo konačno stigli i nakon malo čekanja došli na red, naša maca stočki je bez ijednog jauka i mijauka podnijela oštru pincetu, nekakav prašak, malo alkohola po rani i čak tri injekcije !?
Nema veze, vjerojatno je pomislila, nek’je bolilo, samo da nisam u onom klaustrofobičnom kavezu , zatvorena i sputana.
Pogađate- čim smo je vratili u tu plastičnu nastambu s rupicama za zrak, nastavio se koncert naše poluperzijske umjetnice Peggy s mijaukanjem u C-molu…I tako do doma.
Kad se konačno dočepala slobode i kućnog mira, kao da se ništa nije dogodilo… Brzo je bila spremna za novi lov , što na miševe,što na klopove i ostale nametnike.
Životinje zaslužuju svoj mir i kakvu takvu slobodu, da ne bi oni ljudi kojih je već nekoliko milijuna u tuđim krevetima i adresama…
Gadna vremena baš….Mi- jao nama…