Maksi nemir
Kako započeti priču kad ona nema happy end. Možda sa sretnim početkom pa kud me inspiracija odvede…
Pratili nogomet ili ne, sigurno ste ovih dana čuli da se Dinamov stadion u Maksimiru doslovno raspada po šavovima. Padaju pločice na glave službenika, žbuka se trusi, konstrukcija se ljulja, a kad se tribine tog betonskog čudovišta napune navijačima, oni trijezni tvrde da se sve ljulja i zloslutno podrhtava i škripi. Tragedija se samo čeka…
A taj stadion je meni, a vjerojatno i desecima tisuća provincijalaca, bio središnja točka glavnoga grada Hrvatske. Pogotovo SR Hrvatske, kad je biti Dinamov navijač bilo korak do titule reakcionara, potencijalnog državnog neprijatelja i još koješta. Čast Katedrali, Kamenitim vratima, šahovnici na krovu Svetog Marka, ali tih 100×50 metara zelenog travnjaka, tartan staze i čudno razlomljenih tribina, to je bio centar moga svijeta i sveto mjesto na koje se mora ići i strijepiti, moliti, veseliti se, tugovati. Pa i dobiti pendrekom po leđima, ako nevolja stigne prije nego se uspije pobjeći. Još mi u ušima odjekuje glas nenadmašnog Ive Tomića, koji je s toliko ljubavi opisivao zbivanja na toj maksimirskoj livadi: Pucao je Dragec Vabec, ali tako loše i neprecizno da je lopta pogodila tramvaj broj 11, koji je upravo klizio prema Dubravi! Ali i to je dobro, jer je malo prije ‘Ljudina’ Senzen zamalo promašio kavez s majmunima u Zoološkom vrtu!
Kad su montirani novi reflektori, tamo ’74., Mladen Delić javio se obasjan svjetlošću tisuću luksa izravno u Dnevnik! Ako se ne računa malo umivanje za Univerzijadu ’87., bio je to zadnji spomena vrijedan zahvat na hramu nogometa nadomak šume nazvanoj po Maksimilijanu Vrhovcu. Maksimalni mir i neinvestiranje doveli su do toga da je posjet stadionu bio na razini izleta u Amazonu i plivanje s piranama ili morskim psima u istoj vodi. Nova država, nova vlast, nova glupa imena za Dinamo i konačno najava obnove stadiona. Sve su tribine pale, osim južne, a ono što je izraslo vidimo i danas. Monstrum bez reda i izgleda. Kao da se netko zajebavao, a ne ozbiljno projektirao i gradio.
Kako me je volja za gledanje utakmica uživo popustila promjenom imena kluba i naravno ratovanja i bavljenja egzistencionalnim, puno važnijim stvarima, nikad nisam pogledao niti jednu nogometnu utakmicu u Maksimiru, od Bobanovog ‘high kicka’ u svibnju ’91. do danas. Jedan jedini put otišao sam na zapadnu tribinu pogledati ‘Bijelo dugme’ 2005. Ne znam što me više razočaralo, traljavo ‘Dugme’ ili ona poluizgrađena tribina. Samo za primjer – WC je bio prostor između mješalice i nekakvih fosni. Pišalo se po zidu i svud unaokolo. Tako je doslovno stadion postao, ne samo ‘zid plača’, već i zid upijač mokraća!
Duša me boli. Pogotovo kad se igra na kultnim mjestima, čija imena reporteri s tako puno ljubavi i strahopoštovanja za vrijeme prijenosa bezbroj puta izgovaraju: Wembley, San Siro, Park prinčeva, Anfield, Stamford Bridge, Santiago Bernabeu, da ne pričam o Marakani, Čairu, Detelinari, Karaburmi, Bilinom Polju, Stadionu pod Bijelim brijegom itd., itd… A Maksimir? Slika i prilika stanja u zemlji i sportu. Raspad i to doslovno. Kaže gazda Mamić da će Dinamo svoje ‘domaće’ utakmice igrati u Velikoj!? Kod gazde Zeca, kojeg su, unatoč brzom prezimenu, ulovili i strpali u ćuzu. Ali je prije toga sagradio lijep stadiončić, uveo seoski klub u Prvu ligu, a onda su došli poreznici, inspektori, policajci i ode Zec na ražanj. Maminjo će s novim Bentlyjem brzo stizati do Slavonije. Možda i Bandić da lovu pa ‘ZET’ trasira tramvajske tračnice do Velike, da BBB ne lupaju benzinske usput. Pa oduvijek je Slavonija bila predgrađe Zagreba, zar ne? Pitajte Glavaša.
Kao klinac igrao sam se u pijesku, kao i svi balavci. Od pijeska su se gradile piramide, kuće, dvorci i slično. Meni je omiljena građevina bila – stadion. Naravno Dinamov. Zaobljena južna tribina, omalena sjeverna, visoki istok i gospodski zapad. Četiri klipe su bile reflektori, a komad cigle semafor. Čak sam iscrtao i crte na atletskoj stazi. Jednom mi je susjed namjerno traktorom prešao preko stadiona… Tada to nisam znao, ali sada mi je jasno da se ‘Škorpionima’ nije dobro zamjeriti. Kad su iduće subote susjedi otišli na svadbu, ja sam se zavukao u njihov sjenik i iščupao ventile na sva 4 kotača traktora. Pripremio sam i kilu šećera za ubaciti u ‘kiler’ s vodom, jer sam čuo da tako mašina najlakše ‘zariba’, ali me otjerao njihov pas! Meni ćeš ti rušit’ stadion…
Za vedrijih dana penjali smo se na stablo oraha i buljili u pravcu Zagreba, jer smo umislili da ona svjetlost ispod Sljemena dopire upravo iz Maksimira, gdje je Dinamo po tko zna koji put ispadao iz Europskih kupova. Ono što je nekima Meka, nekima Lourdes, nekima Kuća cvijeća, meni je to bila Maksimirska 128. Osjećaj kada sam na sveto tlo i beton prvi puta kročio, potuno je istovjetan i jednako jak kao i sjećanje na prvi poljubac i štošta prvo u životu. Pobjegao sam iz škole sa zadnja dva sata, ukrcao se u bus pa na utakmicu. Stajanje Istok. Dugo sam čuvao tu i sve ostale ulaznice. Njih je odnio radoznali okupator ’91., ali uspomene su vječno zabetonirane u to još malo mozga što je ostalo.
Gasi se još jedno svetište. Poput kluba ‘Kulušić’, ‘Hrvatskog doma’… Sad mi je jasno zašto stariji tako žaluju za ‘Tucmanom’, ‘Ribnjakom’ i drugim mjestima koja su im obilježila najljepše doba života. Naravno da starimo. I to dostojanstveno. Dinamo u Velikoj je kao i Rolling Stonesi u Glini. Velika je to zvizdarija ili, da se izrazim pjesnički – ode nam nogomet u tri Slepičke mat….e.