Mali nogomet je -aut !

Nekima je siječanj mjesec odmora, recimo bar tjedan dana skijanja na kredit u nekom mondenom ili ex Yu skijalištu. Bilo gdje samo da ima slika za profilnu..

Drugi pokušavaju ispuniti ona bezvezna novogodišnja obećanja, pa su na kruhu vodi i pokojem tanjuru variva, pokušavaju se okaniti cigareta, komentiranja na portalima ili prestati odlaziti u kladionicu…

Meni je siječanj skoro dva desetljeća bio mjesec za – mali nogomet.

Nekoliko poratnih godina s ekipom novinara sam i igrao na turniru, a onda me 1997. uzelo za službenog spikera, kako je to pisalo u ugovorima.

Dakle, doček nove, malo predaha, pa svako popodne put dvorane na Rakovcu. Kako u dvorani nema grijanja, a nekad su, nije to samo legenda bile opake , hladne i duge zime, čak sa snijegom od pola metra, valjalo je imati toplu jaknu, duge gaće i dosta kondicije.

Kako se čovjek nauči na sve, ko magare na batine, s godinama sam se navikao na sve što tih par sati nogometanja donosi. Štoviše, za zapisničkim stolom uvijek je bila dobra atmosfera, pomagali smo si međusobno, jer treba sve to pratiti, zapisati, unijeti na semafor, koji je znao krepavati baš za vrijeme finalnih utakmica, ali najteže od svega bilo je pretrpjeti sav taj egoizam igrača, a još više vođa ekipa, koji su si umislili da su Murinjo ili Pep osobno , pa su galamili na sve- na svoje i protivničke igrače, naravno na suce, svađali se s publikom ako bi se drznula zafućkati im ili nešto dobaciti i neizbježno na nas za zapisničkim stolom.

Znam da je sve to u žaru borbe i da su svi pod stresom, al’ ajd’ se ti braco istresaj na ženi svojoj ,ako smiješ…

Ako , ne daj bože gube, onda smo najebali svi…Zašto on sad svira faul, a bila je prednost!? Majmune jedan!!!

Penal! Ruka ! Idiote ćoravi! Mamice ću ti se najebat poslije, pič…itd.

Zakaj ne zaustaviš vrijeme ? Izbečio se na mene, valjda sve i jedan ¨Murinjo¨, pogledom koji ubija .

Sudac mora označit’ prekid, onda ja zaustavljam..

Ma… Ko ga jebe, krade nam vrijeme. Suidijaaaaaa, koji ti je k.!?

Sudac dotrči, upozori, ali to samo dolije ulje na vatru..

Pa, onda benigne dvojbe oko toga čiji je aut…Za to su se kopale oči…

Podsjetilo me na to ovo s našim trenerom Nenadom Bjelicom, koji se gotovo potukao s igračem Bayerna Saneom, baš oko toga čiji je aut. Frcale uvrede, kartoni, naguravalo se i pičkaralo- sve zbog jednog auta, daleko od gola…

Dakle, čak i oni pravi treneri i igrači funkcioniraju isto, kao i hakleri skrapni zbrda zdola.

Na žalost, turnir kojem smo godinama zasluženo tepali da je najstariji, najbolji i najposjećeniji, ja podlegao u koroni.

Nema više turnira, nema ekipe koja se iz zafrkancije kladi na tribinama, nema nervoznih purgera koji uvije kasne, nema seoskih ni kvartovskih ekipa, nema dobrih haklera iz Rijeke, Zadra, Slovenije, Bihaća.

Sve krepalo.

Mene je nakon 17 godina siječanjskih pobožnosti od zapisničkog stola udaljila organizacijska promjena, a eto već 4 godine turnir je blago počivajući.

Lagao bih kad bih rekao da mi ne nedostaje. Kao i sa svime što je u pluskvamperfektu, čovjeku se milo sjetiti događaja i ljudi s kojima se dijelilo dobro i zlo.

Mnogi od njih, a pogotovo ekipa iz Sportske i nekadašnji nogometaši i novinari, su članovi ¨kluba¨ u čiju čast njihovi prijatelji baš u ovo doba godine obilaze njihova posljednja počivališta. Vjerojatno su im rekli da turnira više nema, ali da kao i turnir -nedostaju…

Počivao u miru, dragi naš Turniru!