Marica i krivi… kandidat

Marija, za kolegice Meri, na Fejsbuku ‘Krvava Meri’, za baku Maca, za maloljetnog bezobraznog brata – mala Mare, za mamu i tatu – Marica. Marica je prošli mjesec navršila 18 godina pa je, između ostalih prava, poput slobodnog korištenja tatine ‘peglice’, stekla i pravo glasa na izborima. Kao tek stasala mlada vozačica uspjela je ostrugati blatobran, otkinuti retrovizor i dva puta ostati bez benzina u tri ujutro, što je izazvalo provalu omalovažavanja i svakojakih viceva na njen račun i svih glupih plavuša na svijetu. Stoga je svakako htjela izbjeći salvu poruga mlađeg brace i okolice bar pri tako važnom događaju kakav su – izbori…

Ako ti nešto nije jasno – najbolje je pitati starije. Mama se kuži u sve, pa i u politiku, pomisli Marica i sačeka pogodan trenutak za vlastitu predizbornu edukaciju. Dogodilo se to već ove nedjelje. Tata je gledao Stankovića, baka i deda su kartali ‘šnaps’, brat je bio nečujan u svojoj sobi, što je bio pouzdan znak da gleda porniće, a mama je peglala prošlotjedne zaostatke. Marica se nadlakti nad stol i krene zapitkivati mamu:
– Mama, kakvi su to lokalni izbori?
– Pa, biramo gradonačelnika, župana i vijećnike… E, pa da i ti imaš pravo birati!
– Znam, zato i pitam, da znam kako se to radi. Je l’ ti mama znaš za koga ćeš glasovati?
– Ha, ne znam još… ali imam neke uvjete koje bi kandidat morao ispunjavati – mudruje mama, prskajući vodom tatinu kariranu košulju.
– Na primjer… – znatiželjno će Marica.
– Ako je muškarac, morao bi biti, ono… znaš… zgodan, ili bar ugodne vanjštine.
– Kao na primjer…
– Pa kao… joj, baš si me našla… Da bude visok, najmanje kao Niko Kranjčar!Tako, ljepuškast i njegovan… zdravih zuba.. ne znam…
– Mama, pa nisi na sajmu da konju u zube gledaš! Nije to izbor za Mistera ili kasting za Farmu…
– A, dobro, znam. Ali, ako se ženama ne sviđa, odu glasovi. Žene su glavne, kćeri. Ja ću tati zabranit’ glasovat za one njegove male, debele, karijeriste u sivim štof odijelima! U EU moramo s pravim macanima! Znači, moraju plijeniti pažnju izgledom, nastupom, samouvjerenim držanjem. Mora im se vjerovati na prvi dojam – prede mama zaneseno…
– Evo, ja već crtam foto robot. Pa da vidimo kako će ispasti taj tvoj Supermen.
– Što si ti tako zapela oko izbora, maturiraj s peticom pa će sve biti kako treba!
– Ma, neću da me braco stalno zeza da se ja u izbore razumijem k’o Marica u krivi ku… pardon, penis. Znaš kako je on bezobrazna mala beštija. Ipak mi je to prvi put… A to se nikad ne zaboravlja! Je l’ tako mamice?
– Da. Što si nacrtala?

– Evo, glavu za sada. Crna kosa, jamice a la Nadan Vidošević, plave oči, malo isturena autoritativna brada i srednje debeli vrat. Mmmm, baš je sladak…
– Nije sve u izgledu, rekla sam ti već. Mora mu se vjerovati, on mora bit’ kao član obitelji. Ako treba požaliti mu se, podijeliti nevolje, tajne, veselja… Eh, da, bilo bi dobro da je materijalno situiran i neovisan o lovi koju politika može skrenuti u njegove džepove… I trebao bi imati završenu bar kakvu višu školu. Dosta je ovih šofera i bravara iz dijaspore na vlasti, kaj se muče s padežima…
– Dakle, siguran izvor prihoda, čvrsta vjera u ono što radi, pravednost, blagost, spremnost na pomoć, nepotkupljiv, a ujedno da ga vole žene, mladi, da ga muškarci cijene – zaključi Marica psiho profil poželjnog kandidata, pa nastavi:
– Ali, mama, ti ga opisuješ jednako kao svog zamišljenog budućeg zeta! Ako takav postoji, upecat’ ću ga ja pa ćeš bit’ gradonačelnikova punica, he, he…
– Pa, kaj bi ti falilo? Da sam ja imala malo više pameti, mogla sama se udati za Gojka. On je onda bil’ sekretar, štreber, pa smo ga ismijavale. A on je cijeli život direktor, predsjednik nečega… i njegova žena nikad nije morala niš’ delat. A ja se mučim ko Kristuš… Kaj mi vredi to da ti je ćaća bil zgodan k’o Alain Dellon, kad je više na ‘burzi’ nego na poslu…
– Nemoj opet počinjat’ mama… Tata nije tako loš…
– Njega je biralo srce, a za politiku treba i razum… – rezignirano će mama.

– Evo, moj foto robot je pri kraju… da zaokružimo sliku savršenog gradonačelnika, župana, načelnika, kaj već biramo…
– Nikako ne zaboravi, ako je muško, mora imati zgodne, vjerne i pouzdane žene oko sebe! Čak ako ima i nešto više s njima, osim poslovnog odnosa, to mora ostati među njima!
– E, to mi sad riješilo sve dvojbe, mama! Slušaj… Moj favorit mora biti zgodan, imati siguran nastup, autoritet, financijski neovisan, okružen lojalnim suradnicama, opće prihvaćen i nedostupan baš svakome… onako malo mističan i naoko teško osvojiv, ali ipak prihvatljiv svim strankama pomalo… Svoje grijehe ne tajiti, a drugima opraštati, ako se iskreno pokaju – poentira Marica i zaključi:
– Hm, mama, ipak postoji jedan problem…
– Koji, kćeri?
– Po ovome ispada da se on ne može kandidirati na izborima… O, shit!
– Zašto?
– Pa čini se da je moj zamišljeni kandidat – naš župnik, fra Hijacint! Svaka mu je na mjestu, a crkva vazda puna… Znala sam da to neće ići samo tako… Ipak, pusa mama. Odoh na chat… Ekipa me čeka…