Mašna roba
Najprije da pojasnim naslov: Mašna roba je odjeća koja se nosi ‘k maši’, tj. na misu. Pa to valja čitati kao Maaašna rooba.
Ta se roba iliti odjeća nosi samo u svečanim prigodama crkvenog ili civilnog karaktera. Npr. za roditeljske sastanke, odlaske doktoru, na sud, pa i na sahrane. Na selu se mašna roba čuvala na posebnom mjestu u ormaru, obavezno zaštićena nečim protiv moljaca i ostalih nametnika, koji bi mogli mašnu robu pretvoriti u običan komad robe, u kojem bi mogli biti i kad dođe veterinar oplođivati kravu ili mjernik mjeriti među, u jednom od predmeta sporenja sa susjedima oko međnog kamena…
I tako sam ja danas svome (o)blogu odlučio obući mašnu robu, kako bi se što bolje uklopio u novi izgled naše web stranice, koja mu je dom, rodna gruda, toplo ognjište. Stoga neću napadati nikoga, sprdati se sa svojom ili tuđom glupošću, niti ću izmišljati dijaloge i monologe. Jednostavno, malo o (o)blogiranju, o pisanju i reakcijama onih koji to čitaju, a imaju potrebu reći što misle.
Još malo pa će se brojka objavljenih kolumni popeti na 200. Slovima – dvije stotine. Već tri godine sjedam za tipkovnicu i misli, primisli, ideje, fantazije, pokušavam sročiti u zanimljivo štivo. Da ne serkam sad o teškoćama, o gramatičkim vratolomijama, o nedostatku vremena za temeljito i studiozno pisanje ili već nešto što bi moglo navesti na zaključak da je to neka teška rabota, valja reći sljedeće: Posao je to koji me veseli i koji radim s puno ljubavi i ufanja da će to biti još bolje i punokrvnije. Točka.
A sad dosta o meni, ‘ajmo malo o mom autu… Kad se naša stranica ‘zalaufala’ i postala neizbježno mjesto za opskrbu dnevno svježim informacijama, te postala najposjećeniji zakutak u web sazvježđu ovog dijela Lijepe naše, počele su stizati zanimljive reakcije i na moje ‘škrabanje’. Neki su me pitali tko mi to piše. Drugi su pljuvali i mene i tog koji mi to piše. Pa su me neke žene hvalile, a ja sam to pripisivao nečemu drugome, nije važno čemu, znate već… Pa me nazove nastavnica hrvatskog iz osnovne i ishvali me kao Bakalović ‘škarpinu na lešu u bijelom vinu’… Pa kako sam tako bio nezainteresiran u školi, pa zašto sam samo čitao ‘Sportske’, a ne lektiru, itd… Imao sam dojam da će me zamoliti da donesem učeničku knjižicu, da mi onu ‘trojku’ prepravi u nešto bolje. Da me postškolski rehabilitira i da mi poticaj za što bolje savladavanje blogerskog gradiva koje me čeka u srednjoj (o)blogerskoj, pa kasnije i na ‘faksu’…
Da je taj www izum beskrajnih mogućnosti, nisam bio svjestan sve dok mi nisu počeli na svirkama prilaziti gasterbajteri iz Švedske, Kanade, Amerike, Australije i pitati za pojedine uratke, točnije, za likove iz njih, jer im se učinilo da znaju o kome pišem!? Zanimljivo je i to da naš tzv.obični mali čovjek očekuje da ga se negdje u priči spomene, pa makar i u dobrom kontekstu. Možda je ta mogućnost da završe u kakvom takvom pisanom uratku ipak najveći mamac i prednost nas lokalnih piskarala i eterskih djelatnika…Tim više što moju njušku svaka baba, pa i klinci, znaju (ova nova slika nije loša, jel’ da?), pa im nije problem stupiti u kontakt i reći što ih muči.
Ispričala mi je jedna vjerna slušateljica telefonom kako ona dobiva informacije s RM portala: Unuk, koji je on-line non-stop, isprinta baki zanimljivosti, uključujući i novi (o)blog, pa to donese baki svojoj. Nešto kao moderna Crvenkapica. Evo, bako, malo namirnica, mošta, jabuke, šibice i (O)blog za dušu.
Uživajmo zajedno dalje u novom ruhu. Slušajte nas, čitajte nas, hvalite, kudite, sugerirajte, komentirajte, samo za guzu ne dirajte!
Budi B(l)og s nama, u vijeke vjekova Amen!