Medeni bomboni
Ponekad je teško razlučiti što je stvarno sjećanje na stvarne događaje, a što samo legenda i stvorena slika u memoriji, na temelju priča i višedesetljetnih ponavljanja starijih. Meni se to događa često, jer, kako reče moja mama – ti imaš treće oko iza uha, pa stalno gledaš unazad, a ja ću dometnuti – da, i komad mozga koji, poput ledenice, desetljećima čuva uglavnom nepotrebna sjećanja, pa čak i okuse i mirise?!
Cuclao pred neki dan bombon, onako uz indijsku sapunicu i da mi šećer ne padne, jer radnja je spora poput puža s kroničnom reumom, kad me okus slatkiša podsjeti na rano djetinjstvo… Prebacujem slatko-keljavi sadržaj po ustima i pokušavam proniknuti na što me asocira taj slatkasto opori okus… Kao oni forenzičari, što čekaju da se otisci ili slina poklope, meni zasja ono ‘Match’! Da, to je to – medeni bomboni!
Tako smo mi zvali bombone koje su očevi donosili za Božić iz Njemačke! Dugo mi je trebalo da se prisjetim ambalaže i izgleda tih fantomskih slatkiša, koji su mi nabili hrpu kompleksa u krhkoj dobi odrastanja, jer nije sve teklo k’o med i mlijeko oko tih bombona, koje smo mi, kao i sve druge tvrde i zveketave po ustima, zvali ‘vukmanizmom’ – cukrce! Cukrce, koje nije imao svatko, već samo oni čiji ćaća se sjetio kupit’ baš te, prije nego je patentom zatvorio kofer pun deterdženta, kave, par metara trevire, duhana marke ‘Drum’ i baterija, debelih i sitnih za tranzistor. Od Uskrsa do Božića trajalo je brušnje na te bombone, jer u početku se iz Njemačke nije išlo doma kao danas iz Zagreba u Karlovac.
Ne znam iz kojeg razloga ja nisam dobio svoju vrećicu bombona s vrha top liste želja, već one obične gumene, ali to ljeto pojeli mi živce zadirkivanjem. Uzalud kožna lopta, pištolj ‘Ingejac’ za ispucavanje raketa, petarde i pernica s Bayernovim grbom… Nisi dobol medene cukrce, beeee, jeeeee!!! I tako svako malo. Oni ih kao imaju još, evo, baš pojeli zadnju iz vrećice, a kadi su tvoje? Fuj Bronhi, Kiki, Odžačar, kad nemaš medene cukrce! Osjećao sam se nesretno i baš kao Pale sam na svijetu. Molio sam mamu da piše tati u svakom pismu da ih odmah kupi i stavi u kufer, pa sam pisao i sam, a da je bilo telefona u selu, valjda bi zvao jugoslavensku ambasadu u Bonnu, da podsjete mog tatu Marijana da ne zaboravi kupiti medene cukrce, jer bolje mi je past’ razred, nego bez toga u školu pri kraju polugodišta!?
Vršnjačko nasilje, kako bi to danas pravobranitelji kvalificirali, nestalo je tek par godina kasnije, kad smo otkrili uvozne žvake Spearmint i Wrigley i zaboravili medene cukrce. One su nam trebale za praviti se važnima pred curama, jer već se prikrao pubertet. Nikad više nisam kušao ništa slično tim bombonima, koje smo mi ofrlje zvali medenim.
Znači li ovo vraćanje tog okusa u memoriju i prepoznavanje materije da polako zatvaram krug? Znate onu o maloj djeci i starijim ljudima? Ma, šalim se, kao i obično…