Mene majka za mlinara daje!

Kažu da nije neobično da čovjeka zasvrbi peta ili stopalo, a ta mu je noga – amputirana !?
Sjetio se toga neki dan dok sam šetao selom i kod oronule kuće u kojoj je nekada bio seoski mlin- osjetio miris svježe mljevenog brašna !?
Mlin je utihnuo početkom devedesetih kad su vlasnici, kao i pola sela otjerani put Karlovca.
Njuškao sam kao nervozni jazavčar zrakom, sve misleć da je to placebo efekt ili nekakav neurološki poremećaj, kakvima sam vičan zadnjih godina. Kako god, s mirisom kukuruznog, ječmenog ili pšeničnog brašna udaljio se od prostorije u kojoj je nekada bio Filjarov mlin, po nadimku vlasnika. U istom je dvorištu bio i dreš, vršalica, pa je ta obitelj po današnjim standardima pripadala prehrambenim mangnatima. Ako pribrojimo i pilanu, po rano socijalističkim mjerilima – kulaci!

Mene majka za mlinara daje... jedan je od stihove benigne narodne pjesme u kojoj majka gura u brak svoju kćer, a ona se nećka, jer svaki momak bilo da je ribar, seljak, mlinar ima nekakav nedostatak, pa je kćer nevoljna na ponuđeno i na sve ponude frkće i odmahuje rukom…U ribara mokre gaće, za večeru ne znam šta će..itd…

Kako to biva, protiv volje mozgom krstari pjesma, a meni usput u nosnice kao da prodire onaj zanosni miris svježe mljevenog brašna i sve što ide uz to…

Pisao sam već o tome da je moj otac Marijan bio vrhunski stolar koji je godinama gradio i montirao mlinove, uglavnom na rijeci Kupi i to one velike s puno komponenti, kamena koji se vrte i prostora u koji se stavljala pšenica, kukuruz, zob, ječam, a isto tako na dnu ona kištra u koju je postojano sipao gotov ,samljeveni proizvod.
Tako da je njemu bila obična zafrkancija napraviti i nama doma mlin koji je služio za mljevenje uglavnom kukuruznog brašna koje smo koristili za kuhanje žganaca, ali i kao važan segment u prehrani svinja, peradi, stoke…
Kasnije smo nabavili onaj četveronožni mlin šroter, ali taj mi nije bio zanimljiv.

Mlin je oduvijek na istom mjestu, uz zid tatine nekadašnje stolarske radione, a danas prostora za loženje peći i hrpe alata i šerafa kojima se koristi moj brat.
Imao je dva kamena, ¨grot¨- u obliku lijevka u koji se sipalo ono kaj se melje i kutiju u koju je sipalo brašno, a pogonio ga je elektromotor sa samo dvije brojke na prekidaču : 0 i 1, tako da sam i ja znao dobiti zadatak: Ajd’ spatljaj brašno, istresi kukuruz iz vriće i pazi kad izajde potrni motor da ne troši strujo zabadava!

Volio sam taj posao, jer je bilo tako dobro rukom dočekivati toplo tek samljeveno brašno koje je tako lijepo i prirodno mirisalo, pa ga pažljivo pretrpati u kante čijem će se zadržaju onako životinjski obradovati Perava, Lisava, kao i gude, a naravno i mi ukućani, jer bez toplih žganaca nije bilo doručka !?
Kakva je to sreća bila, svjestan sam tek sad kad su ti mirisi i okusi samo daleka prošlost, ali još se negdje šuljaju po mračnim uglovima mozga i čine mi ugodu koju je teško objasniti…

Sve se češće osjećam kao naši iseljenici u Americi koji bi dalo sto Amerika da mogu popiti čašu vode iz izvora ispod sela ili čak iz šternje, jer ni one više nisu u funkciji…

Isto tako je i s mlinovima, pojela ih globalizacija i pusti kapitalizam.
Koliko ja znam od svih onih koje je prije 60 godina gradio moj tata, samo još onaj kod Penića u Rečici i dalje melje.

Ipak, nešto je s mlina prešlo na mene- i ja meljem li ga meljem u mikrofone razne, a ispostavilo se da od tog mljevenja- ima kruha!
Spomenuti mlin kod Penića u Rečici tata je radio 1963. mene je pravio godinu dana ranije i – još meljemo! Da parafraziram onu opaku rečenicu iz ¨Maratonaca¨ – dobro ga je opravio (napravio), svaka mu čast!

P.S.

Inače stih one pjesme u jednoj slobodnijoj verziji pjeva se:

Mene majka za mlinara daje, mene majka za mlinara daje…
Neću majko ja mlinara, on je majko pun brašna,
kad me ¨kreše¨, sva sam prašna …!?

A znao sam se prepoznati u strofi s kraja pjesme :

Mene majka za svirača daje…
U svirača žica tanka, pa on ljubi bez prestanka
Hoću ga majko ja!