Mika Tromblon

Nastavak priče o Zlatku, kojeg svi zovu Mika, neki i Majk, najčešće Mika zidar, a od ’91. Mika Tromblon.
Poznat većini u Karlovcu postao je poznat po svojim vratolomnim skokovima, najčešće u Koranu, najčešće s „cenera“, pa je u kasnijim legendama ulazio u istu rečenicu s gradskim „tuljanima“ Dudom Utvićem i Samsonom, koji su važili za najodvažnije skakače i likove koji su se bolje osjećali u vodi, ma kako hladna i brza bila, nego na kopnu.
Jedina mrlja u toj blistavoj karijeri, koja bilježi i ono natjecanje „Igre bez granica“ u kojem je Karlovac dogurao daleko, je jedna epizoda iz Slunja zbog koje su mu godinama na šanku „vadili mast“.
Održavali su se popularni „Koranski susreti“, a (ne)zgoda se dogodila u Slunju na tamošnjem kupalištu gdje su snage u igrama na vodi odmjeravali Karlovac i Slunj. Rezultat je do samog kraja bio izjednačen i preostao je još samo skok s vrbe koja se nadvila nad rijeku, a na skok se spremao tko drugi nego Mika. Ako samo skoči i dodirne vodu, bodovi idu Karlovcu, što znači konačnu pobjedu, a kako je Mika na glasu kao najbolji skakač od Crikvenice do Ljubljane, karlovačka ekipa već je počela slaviti.
Pokazalo se, prerano. Mika je naime, otkrio u blizini kupališta baku koja je na kućnom pragu prodavala dobru domaću šljivovicu, pa je rezervirao litru za doma, a dok je ne pokupi i plati, nekoliko puta je u pauzama igre svratio na degustaciju. Malo je to podebljao legalnim pivom na kupalištu i u 6 popodne kad je trebao izvesti pobjednički skok, već je bio u fazi, kako je to znao opisati Miljenko Crnković „da gleda k’o bik na sikiru“ .
Da skratim Miki je Korana bila u neobičnoj magli s onog drveta, ali je odlučio zadiviti publiku i bacio se, napravio salto i pol, još nekakvu figuru u zraku i – bubnuo svom svojom težinom i rakijom u sebi – na obalu, u šaš !?
Diskvalifikacija, oduzimanje 5 bodova i pobjeda za Slunjane! Kakva bruka…To mu se moglo spomenuti samo ako je bio dobre volje, inače bi se izbečio i procijedio jednu od svojih prijetnji:
Umukni, đukac jedan jer ćeš dobit po njonji! Mislit ćeš da te ritnuo kopitar iz reda papkara, u prijevodu – konj!

Nije volio uniforme. SMB vojnu iz znanih razloga, a ni milicija mu nije bila mila.
Jednom prilikom dok me čekao da sredim kasu, zatvorim birtiju i otpeljam doma na Drežnik, pokucala je patrola i puni sumnje mene prekorili što još nisam zatvorio i pogasio svjetla, a Miku su pitali da im pokaže „ličnu kartu“. Mika je ne gledajući „organa“ hladno uzvratio: Gle, danas slučajno nisam stigao u Kinološko društvo po ličnu kartu, ali ako trebate osobnu iskaznicu, izvolite.
Milicajac ga je očinuo pogledom i zarežao: Objasni to druže Zlatko !
Psima se u Jugoslaviji izdavala lična karta jer je tako propisao savezni savez, provjerio sam to kasnije. Mika je to, tko zna otkud znao i fino poentirao.

Puno godina kasnije, za vrijeme jednog dužeg perioda mira, mislim oko ’93. Miku je naljutio jedan vojni policajac koji je u civilu vrijeđao i vikao na svoju curu. Mika, koji je uvijek štitio slabije, ustao se i napadača jednostavno podigao sa stolice i bacio ga na pol nekadašnje ulice JNA, tada već Domobranske.
Ovaj je otišao preko ceste u stan, obukao uniformu, naoružao se pištoljem i zaskočio Miku na foru ispruži ruke…Kad je Mika pružio ruke i rekao- hapsi, ako imaš muda, ovaj mu je stavio lisice na ruke i slavodobitno uperio pištolj, kako je to Mika kasnije prepričavao – u drob.

Trajalo je to uzništvo valjda pet sekundi. Mika je nogom, takvom brzinom i snagom strgnuo lisice, da to iz prve ne bi uspjelo ni James Bondu iz petog pokušaja na snimanju.
I, kaj ćemo sad, đukac jedan žandarski!? Đukac je pobjegao u mrak koliko su ga noge nosile i nikad više nije imao muda doći do Miloša…

Vratimo se na početak rata.
Kad je počela tarapana Mika se priključio Zengama i s obzirom na sva znanja i umješnosti, a na kronični nedostatak straha, dobro, uglavnom na 1 ili više promila, brzo je stekao glas opakog borca.
Ordinirao je na Turnju i Sajevcu, a nakon što je vještim rukovanjem puškom na koju je bio uglavljen tromblon pogađao vrlo dobro, uglavnom mu je to i bio zadatak.
Jak i lud, ispaljivao je tromblone dok mu ih nije ponestalo ili je od silne pucnjave- ožednio.
Kasnije je mudro zaključio, kako je on namjerno „tromlonisao“ krovove i pročelja kuća u kojima su se skrivali „čedoslavi“, samo da poslije rata ima više zidarskog posla!?
To se na kraju i obistinilo, jer je u obnovi kao zaposlenik „Tehničara“ obnavljao i gradio kuće po Turnju. Od „Colnarice“ pa uzbrdo…

Kad su ratne trube utihnule, par godina Mika je još nešto radio i nakon obnove, a onda je odlučio da je toga dosta. Kako je on to opisao „udomila“ ga je jedna draga gospođa s Lušćića i polako je kao pravi umirovljenik imao zadatak prošetati psića, otići do Piccola na rundu, dvije, tri, ovisi o društvu i „kunostaju“ .

Sad kad ga sretnem, a to je nekako sve rjeđe, počastim ga pićem, a on me počasti nekom od svojih bezbrojnih dogodovština, koje on uvijek malo preuveliča, ali to se od njega i očekuje.
Zadnja je bila o Unproforcu iz Kenije koji ga je na Turnju počastio litrom „ustaše“(Badel), jer nije mogao vjerovati da postoji bijelac s većom „čubom“ od njega crnca, ha,ha ha..( Oni koji Miku poznaju primjetili su njegov spljošteni „boksački“ nos i vrlo natečenu donju usnicu, koja je takva od udaraca koje je pokupio u životu, a malo je kriva i genetika).

Đukac dlaku mijenja ćud nikada.

Odgovorno tvrdim – nema više takvih majstora kakav je bio Mika zidar ( tromblon) !