Mika u ratu i miru
Te sam noć bio zadnji na straži. Ona gluha smjena od 4 – 6 h. Na kalendaru je pisalo 6.prosinca ’91 .Blagdan je sv.Nikole i da Bog i Nikola idu po zemlji, pratio bi ih i Krampus, a djeca bi veselo jurišala prema prozoru ,gdje čekaju čizmice pune darova…Ali, to jutro počela je isporuka čelika s istoka, koju minutu prije 6 sati.Granate su rovale po gradu i okolici, zasvirala je uzbuna i u idućoj minuti više nisam bio jedini budan i spreman za pokret. Tog je jutra gorio Dubrovnik, a djeca su umjesto po darove, bježala u podrume i skloništa. Dakle, službujući je bio samo -Krampus.
Naš zapovjednik, Nikola,kojeg su svi zvali Mika, dojurio je u kampanjoli i stao pred nas postrojene. Stiskao je motorolu u ruci ,popravio opasač i pozdravio nas . Uzvratismo gromko,a Nikola je rekao kratko:“Momci, kao što vidite, počelo je žestoko jutros. Idemo na položaje, i kad nam jave, uzvraćamo !Ima li tko kakvo pitanje” ?
Po gradu i Turnju tutnji, a pospana bitnica ,nema pitanja….Ipak, krampus u meni ne da mi mira, pa velim: Sretan imendan, gospon Nikola!
On se kiselo nasmije o odvrati: “Ah, hvala lijepa, ali baš su mi putem javili da su mi već ovi “od preko ” isporučili poklon ! Pogodili mi kuću na Logorištu, izgleda, nekoliko direktih pogodaka...!
Detalji nastavka dana i gruvanja, nisu važni za priču.
Nikola je bio dobar zapovjednik. Tretirao nas je i pazio kao svoje učenike, jer je u časničke čizme uskočio iz ravnateljskih cipela Medicinske škole. Valent! Ma, je’s ti od pokojnog Marijana, mog domara u školi , sin? Jesam. E, ti se čuvaj, dost’ sam jednom Valentu bil na sprovodu! Ups…
Nikola i svi ostali, dobro su nas sačuvali, uz onu ( čuvaj se sam, pa će te i Bog čuvat’), jer smo kraj rata dočekali bez gubitaka.
Mika u miru
Otkud Mika u (o)blogu, pitate se ?
Gledam na teveju premijera Plenkovića, koji je navratio u poplavljene krajeve, a na čašicu razgovora ( i rakijice) svratio baš u kuću Juraićevih, k mome zapovjedniku Nikoli!?
E, Andrej, pomislih, evo i tebe nas isto mjesto gdje sam i sam s ostatkom ekipe pomagao raskrčiti krš i lom.Ne, od poplave, nego od desetak topničkih i tenkovskih pogodaka tijekom sezone jesen/zima ’91.
Kad se bojišnica primirila, valjalo je srediti bar krovišta, da kuće ne propadaju, stoga nas je jednog sunčanog dana Nikola utrpao u “stodesetku”,pa pravac Logorište. Bio je to dobar izlet i iz zafrkancije smo očistili šutu, bacili polomljene letve, spaljene stvari i pripremili kuću za zidarske i krovopokrivačke radove .Gospođa Juraić je i nama, kao i 26 godina kasnije premijeru, potočila po jednu domaću , narezala je i preživjele mirnodopske kobase…Tako smo bili dobri i učinkoviti, da je Nikolin brat Stevo, pitao, kol’ko naplaćujemo po satu, da i njemu sredimo ruševinu od kuće i gospodarskih zgrada.. !? Ova ekipa kaj sad na teveu adaptira kuće i stanove su goli…amateri za nas!
Kad je otišao premijer i svita, a povukla se pomalo i voda, zvrcnuo sam Nikolu,da ga priupitam može li se kroz Logorište i Malu Švarču, jer su službe kojima je to posao , spore za naš radijski ritam. Sad ću vidit’ Dado moj, i s mobitelom na uhu pita vatrogasce: Dečki, da’l se može proći? Može, ali polagano , odvraćaju momci s pumpama u rukama.Hvala zapovjedniče, odsalutiram ja, priupitam ga za zdravlje i obećam kavu ,kad se sretnemo kraj kakvog šanka.
Još mi je jedan fleš protutnjao glavom…Kako smo, u stvari, zamijenili uloge. Onomad sam ja bio njegov pouzdan vezist i izvještavao ga o svemu, a sad ja njega , bez brige i pameti , šaljem “na teren”!?
Toga nema ni u “Istanbulskoj konvenciji”…!?