Mika zidar

Nema više majstora kakav je bio Mika zidar.

Izgovaralo se to onako purgersko brajsko -paurski- Mika zidaaar, s naglaskom na zadnji slog. Kao i Zidane.
Pravim imenom Zlatko, najmlađi od petoro braće i sestara koji su svi izgledali podjednako. Pogotovo braća. Jaki, plećati, svjetlokosi. Svojeglavi.
Miku sam upoznao jednog vrućeg ljetnog popodneva, gdje drugdje nego kod“ Miloša“.
Došao je svježe okupan u Korani s čavlom u ustima !? Onako kako su nekad samozvani frajeri prevrtali čačkalicu u kutu usana, tako je Mika s „peticom“ iz Že Če-a u podebeloj „čubi“ prosiktao: Daj mi jednog „ustašu“ i obične vode !
Ja : ????
Badelov konjak, nul 5!
Zašto je to ustaša ?
Zato jer je Badelov brandy pobio više Srba nego Ante Pavelić i njegovi!
Natočim konjak, on ga strusi, strese se i pogledom pokaže, još jedan i sebi nešto….
Okej, velim. Ovaj drugi ide na moj račun, ako mi objasniš, čemu služi taj čavel v čubi, kak bi rekli Zagorci ?
Duga priča…
Tek kasnije, kad smo se bolje upoznali otkrio mi je razlog imanja čavla umjesto čačkalice u ustima. Mislim da se ni vrlo umješni scenaristi ne bi postidjeli iduće rečenice, kojom je Mika objasnio svoj tadašnji imidž. Ne bez gorčine u glasu zarežao je:
Prošli mjesec sam se vratio iz Lipovice, iz zatvora. Odgulio 9 mjeseci, pogleč mi ruke…Zadnjih tri mjeseca radio sam na montaži rubnjaka uz cestu. Nema žuljeva, nego dlanovi puni kore.. Krv sam propišao.. A zakaj ? Zato kaj sam onog jebenog podoficira istukao na Korani, onako baš ga razbio za pol godine bolovanja. Ja sam dobio tri mjeseca više „odmora“. Ošamario je tamo pred svima svoju curu, a Mika to nemre sam tak gledat…Rek’o mu, alo majstore, ajd probaj meni šljagu zalijepit, ak’ si frajer. On me onak nadmeno steral u tri pizde materine i kaj!? Poslal sam ga na hitnu, navodno je i u „banji“ bil !
E, sad imam taj čaval pri ruci, ak ga sretnem da mu ga zakucam u čelo!? Pa, makar u Lepoglavi završil, samo da čaval u njegovoj lepoj glavi završi. Na onom mestu kadi mu je petokraka na šapki!?
Dobro, Mika…Smanji doživljaje, ja sam čuo da si ti majstor za zidariju i sve drugo, a ja sam u gradnji, imam posla za tebe koliko voliš! Pusti starijeg vodnika , koliko sam čuo otišao je taj u prekomandu…
I bolje mu je, đukac jedan! Kaj treba zidat?
Treba postavit pločice u kuhinju i kupaonu, a ima još i maleraja i nekih finih zahvata za koje su mi rekli da si majstor!
Hm, dobro su ti rekli…Idući tjedan možemo počet!
Možete li tu rečenicu zamisliti danas? Majstori keramičari, zidari, vodomeštri čekaju se mjesecima, a poneki imaju listu čekanja s datumima prijema sličnoj onoj na Švarči ili na Rebru….

Nema više majstora kakav je bio Mika zidar…

Bila je to avantura koja je potrajala gotovo dvije godine, jer s Mikom nije bilo lako. On se ponašao u skladu s onom izrekom: „Jebeš zidara koji ne pije“, pa je permanentno moralo uz materijal i sve potrebno za posao biti osigurano i „gorivo“- u prijevodu cuga.
Uz to Mika je bio na glasu da ako mu prifali dopinga u stanju je u sred posla otići sa skele i gradilišta u potrazi za pićem, a nerijetko se više nije ni vraćao. Kol’ko para i pijače, tol’ko posla…
Jedan poslodavac koji ga je angažirao za zimsku gažu na Silbi bio je uvjeren da mu je dovoljno ostaviti ga na otoku s dovoljno materijala i punim frižiderom hrane s tek pokojom flašom travarice i vina, pa doći nakon par tjedana po njega, platiti ga i odvesti na kopno.
Kad je Mika popio zalihe, kad je potrošio ono malo dinara za kupiti domaće vino i rakiju, odlučio je da je tog izrabljivanja dosta. Iskoristio je priliku i kad je jednom mještaninu pozlilo ukrcao se u gliser kojim je hitna pomoć došla po nesretnika s izgovorom da mu je on rođak i da mora s njim u Zadar !?
Mince, kako je bio nadimak poslodavcu zinuo je k’o som kad je jedno jutro na šanku kod Miloša ugledao Miku kako zdušno objašnjava svoje avanture na Silbi, uvjeren da je ovaj još uvijek tamo i da žbuka njegovu kućicu…
Kad Mika osjeti da će biti gladan, a pogotovo žedan, mislim da ni Alcatraz ne bi bio dovoljno siguran!
Ipak, nema više majstora kakav je bio Mika zidar…
Zato sam ja postupio potpuno drugačije. Rekao sam mu da uzme gaća i potkošulja za dva tjedna, uzeo godišnji, pa s njim na Vukmanić. Daleko od svih birtija ovoga svijeta, ali s novom taktikom, koja se pokazala dobitnom!
Izjutra domaća rakija, pa doručak. Nakon par sati posla, još malo gableca u obliku kobasica i šunke uz domaći topli kruh koji je ispekla mama, a iza toga par čaša domaćeg crnjaka.
Iz ručka zagarantirano pivo, navečer po želji, pa na spavanac oko 9. Po onoj vuk sit ovce na broju, taktika – Mika sit i nikad žedan sve pločice i fuge na broju !
Jednostavno- on je samo trebao biti siguran da će dobiti svoje gorivo, a kako je volio zabavljati uz posao svojim pričama, publike nije nedostajalo, a posao nije trpio.
Oni koji su ga dobro znali, govorili su mi da će nakon tri dana autostopom pobjeći u Karlovac. To se međutim, nije dogodilo.
Radio je dobro, postavio sve pločice u kuhinji i kupaonici , sazidao mi polukružni šank u dnevnom boravku, zid uredio s tada još neviđenom novotarijom u mom selu – s tapažuom !? To je ona tehnika nanošenja boja gleterom, a kad se to lijepo iskombinira bude vrlo atraktivno i autentično!
Bit će to ljepotno, znao se diviti svom poslu, kad su vizure sobe poprimale konačni izgled.
Radio je Mika tako desetak dana, sprijateljio se sa svima u selu, voljela su ga djeca jer je onako velik s grimasama koje je radio izgledao klincima kao neki oživjeli lik iz crtića…Shrek je došao tek kasnije, a njemu je bio najsličniji!
Od reda i dobre hrane dobio je na kilaži i nestala je sva ona njegova nervoza i ludilo.
Jedno popodne u dvorište je ušao meni nepoznat auto, ali iz njega je izašao poznat mi lik. Bio je to legendarni Čiš, koji je držao birc na mjestu današnje Gradske straže u Radićevoj. Došao je po Miku, jer mu je ovaj u kući na Gazi počeo stavljati pločice, ali kako ga je po Mikinim riječima držao na dvajst deka salame i dve pive dnevno Mika je prihvatio moju ponudu a da se Čišu nije ni javio…
Mika, kad je skužio kakva je nevolja u dvorištu, pobjegao je na tavan, jer s Čišom nije bilo zajebancije Kad je bio dovoljno visoko, kao hodža s minareta povikao je:
Okej Čiško, dođem u ponedjeljak, evo samo da prijatelju riješim nekaj ! Ne se ljutit Čiško, držal si me ko Kunta Kintea, a bez kinte,jebemu…!?
Okej, zarežao je Čiš i odlazeći dobacio mi: Ne znam kako si uspio, al’ nigdje nije u komadu ostal tako dugo…Osim u Lipovici!?

Definitivno- nema više majstora kakav je bio Mika zidar…!

U idućem nastavku, još malo priloga ovoj tvrdnji.
Nastavlja se…