Milijon

Imam dojam da me ipak stiglo… Mislim pod tim ‘stiglo me’ na činjenicu da me nerviraju stvari na koje prije nisam obraćao pozornost ili sam samo odmahivao rukom i zaboravio to što me zarezalo po uhu ili živcima. A sad me to ‘žere i pere’…

Radi se o izgovaranju ponekih riječi, koje bi svaki govornik hrvatskog jezika trebao imati usađene u mali i veliki mozak, čeoni režanj, pa naravno i na vrh jezika, u nepcu, glasnicama… Mislim tu, naravno, na one koji govore u javnosti. Znači, na radiju, televizijama, portalima, u Saboru, Vladi, na otvorenju gradskog pročistača ili lokalne septičke jame… Da govoriti javno nije baš jednostavno i lako, to zna sva’ko. Taj prokleti mikrofon ima samo tipku ‘off-on’. Dok je isključen, djeluje dobroćudno i zgodno. A kad se uključi pa valja nešto reći ispred onih membrana, tada se mnogim vrlim ‘ribama i kapitalcima’ stegnu moždane membrane i vijuge, naravno i glas zadrhti… U takvim traumatičnim trenucima važno im je započeti besjedu, a na gramatiku i korektan izričaj u duhu hrvatskog jezika ne misli se, to je na kraju liste prioriteta. Takve pokušavam prije najave utješiti otrcanom frazom, da mikrofon još nikoga nije ugrizao, ali malo se to njih ‘pelca’. Njima je oprošteno, ponekad nisu za govornicom svojom voljom, za razliku od ‘VKV govornika’.

E, ta kasta je iritantna do bola! Rabe učene izraze, a pojma nemaju što u stvari znače. Obično je to fraza ili poštapalica koju koristi plemenski (stranački) vođa pa opleti po latinskim izrekama ili citatima iz Ilijade i Odiseje… Zbore mudro i samouvjereno jer ipak su oni milijon puta javno nastupali. Ne, nisam se zeznuo, 99,9% političara se upravo tako izražava. Od svih krivo izgovorenih riječi, taj nesretni ‘milijon’ najviše mi ide na jetra i želučanu kiselinu!

A ta je riječ, ta brojka, tako privlačna za izgovoriti. Puna su je usta, zvuči značajno, veliko, nesvakidašnje… Ne može svatko baratati milijunom. To je dopušteno samo onima koji znaju kako izgleda milijun nečega! Kako će prnjavci koji su na burzi ili rade bez plaće, ili za crkavicu od par tisuća kuna, izgovoriti tu zastrašujuću riječ, molim vas lijepo!? Mili… mili… milinoj, ne, milimoj, ma jebiga, milijon! E, baš tako ga izgovaraju i učene ‘popadne’ glave, kako u Dugoj Resi i okolici zovu pametne i promućurne. Milijon kuna, dolara, krvnih zrnaca, poljubaca, zvijezda, kilometara, nije važno. Uglavnom, milijun je tu kao ‘dežurna brojka’ za izraziti nešto veliko i bogato… Iako se Tarikov show zvao ‘Tko želi biti milijunaš?’, a slovenska i srpska verzija ‘Milioner’, malo tko je naučio da je jednako teško pošteno doći do milijuna i milijona. Nije pomoglo, osim Miri Bićanić, koja je jedina u toj emisiji postala ‘milijunašica’ ili ipak ‘milijonerica’. Udri po milijonu pa ‘ko ga grebe… A kako smo samo prezirali sve arhaizme s one strane Drine pa i Une… Tko je početkom devedesetih rekao da je dužan, recimo, sedam hiljada maraka, brzo bi ga dežurni kroatisti ispravili da je u stvari dužan sedam tisuća, iako bi dužniku sigurno bilo draže da je ‘kratak 5 ‘iljada’, nego sedam tisuća…

Da ne drvim po tom dijelu korienskog izričaja i spominjanja zrakomlata, vrtoleta, okopojasnog pantalodršca i okovratnog dopupnika ili ostalih hiper domoljubnih kovanica, spomenut ću kao primjer jedan bizaran događaj koji se dogodio Velimiru Franiću iz karlovačke redakcije ‘Večernjaka’. Napisao ‘Frana’, negdje u siječnju ’92., članak o tome kako je u Karlovcu organizirana podjela besplatnog ogrijeva socijalno ugroženim obiteljima. Naveo u tekstu kako je iz poduzeća ‘DIP’ na Baniji otišao po jedan voz okrajaka svakoj obitelji. Ali, jao… Dežurni urednik, koji po svom položaju mora bdjeti nad čistim književnim izričajem našeg jezika, prekriži tekst u obliku kakvom ga je Frana napisao pa ponosno objavi: Grad Karlovac je socijalno ugroženim obiteljima darivao po jedan vlak drva iz poduzeća DIP na Banovini!? Naravno, mislio je on, kakav voz, kakva Banija… Jadan, neuk, nije čuo da je ‘voz drva’ mjera za pun kamiončić ogrijeva, a tako ga vjekovima zovu… A da Banija nije više Banija, nego Banovina, kao što je Vrginmost sada Gvozd, mamicu im jugonostalgičarsku, sigurno je guštao ispravljajući tekst. Ako se područje između Kupe i Une sada zove Banovina, a ne Banija, tako se valjda ima zvati i dio Karlovca, koji nikad neće bit Kordunovac, a kamoli Banovac… Putokaz za tu tvrdnju bila mu je i pjesma Marija Mihaljevića, koja kaže da ‘neka mu netko pokaže znak gdje voz postaje vlak’. A zna on, vrli urednik, da voz na relaciji Karlovac – Petrinja – Sisak više ne vozi… Kakav onda ‘voz drva s Banije’…

I kad sada, gotovo dvadeset godina kasnije, još uvijek nas tlače milijonom, kako ne bi bio živčan… Taj se milijon nekakao najdulje drži kao uljez u našem lijepom jeziku… Naučili smo i prihvatili da je kasarna – vojarna, jedinica – postrojba, šljem – kaciga, i još mnoštvo izraza koji su bili udomaćeni u svakodnevnom govoru. Sve nekako ide, ali milijon se ne da… Znam da je ekipi koja je u Bosnu, u zimi ’91., nosila milijune novčanica pokojne države u zamjenu za milijune dojč maraka, potpuno svejedno jesu li izvršili konverziju u milijonima ili milijunima. Imali su snage u prstima prebrojiti sve ‘orlove’ i ‘klavire’, bez pola frke… Zato mi valjda sve to i ide na jetra…

Ipak, najsretniji bi bio kad bi jednoga dana čelni čovjek države ili guverner objavio da smo dužni samo ‘milijon i devetsto tisuća dolara’, a da su milijarde duga vraćene ili oproštene. Pa da otvorimo, ako treba, i šampanjac ‘Milion’, može i ‘Fruškogorski biser’… Samo tada bi me veselilo da čujem milijon, ma koliko je to pravopisno krivo… A do tada nam pravopis govori da smo u govnima milijun, odnosno milijon posto. Kak’ se zeme…