Ministranti vanjskih poslova
Blagdani su vrijeme kada osjetila rade pojačano. Vrijeme kad su samci još jače sami, a društveni tipovi još jače društveni i aktivni. Mene uglavnom sustignu sjećanja na prošle dane, na doživljaje iz djetinjstva, na osobe kojih više nema, a njihovi likovi još su tako svježi u mom pamćenju. Pogotovo oko Uskrsa rado se prisjetim dragih mi ljudi i trenutaka koje smo zajedno proživjeli i (uglavnom) uživali u bezbrižnosti djetinjstva. Oni tada doista uskrsnu u mom sjećanju i imam dojam da smo još uvijek svi skupa i da će svakoga časa dojuriti odnekuda pa da krenemo u akciju…
Neki dan sam se uputio u poslijepodnevnu šetnju s mlađom kćeri, koja uživa “mlatiti” s tatom po pustim kaldrmama i tajanstvenim šumama koje nas okružuju. Šetnja nas je neplanirano odvela podalje od sela, jer su prečice kojima sam se ja kanio vratiti u civilizaciju tako zarasle da bi se šetnja pretvorila u proboj kroz šiblje i trnje, s opasnostima da zaglavimo u kakvoj močvari…
Sunce je već gotovo zamaklo za Štrekovac, kad se pred nama ukazala široka betonirana površina, ograđena zahrđalom bodljikavom žicom. Bio je to plato nekadašnjeg zloglasnog “Poligona Cerovac”, iz kojeg je (u ono vrijeme), puno čelika doletjelo u Karlovac i okolicu. Odgovarajući na bezbroj pitanja radoznale kćeri o toj kasarni i “stričekima” koji su tu nekad služili svoj “dug domovini”, jednostavno su mi se vratile slike od prije trideset i više godina. Nešto kao u Prustovom “Traganju za izgubljenim vremenom” – tamo je njegova junaka šalica kave i pecivo odvelo u daleku prošlost, mirisima i okusom, a ja sam odlebdio u jednu preduskrsnu nedjelju i događaje koji su se odvijali baš tu. Tu na toj betoniranoj ploči, na čijem su rubu i dan-danas stajale konstrukcije golova s ostacima davno istrunule mreže.
Odmah iza ručka skupili smo se, obuli tenisice, uzeli loptu pa traktorom u kasarnu. Zakazali smo uzvratnu utakmicu s “gušterima” i oficirima, jer su oni tjedan dana prije gostovali kod nas, odigrali “fudbal” , pa ostali navečer “na igranci” u domu. Svirali su momci iz njihovog sastava koji se zvao “SMB dugme”! Nakon uzvratne utakmice bila je planirana zakuska i druženje Armije i omladine, uz šetnju kasarnom. Danas bi se to zvalo “Dan otvorenih vrata”! E, ali smo nas trojica imali mali problem. Joža, Jože i ja bili smo ministranti s najdužim stažem pa smo morali stići na Križni put i Večernjicu.
Župnik Ante godinama nije mijenjao uloge u obilasku postaja Križnog puta, pa se znalo da Joža, kojeg smo po obiteljskom nasljeđu nadimaka zvali ” Štesln”, nosi križ, Josip, koji je pak imao nadimak “Pupavac”, svijeću, jednako kao i ja. Iako smo ponekad pušili u sakristiji, pojeli koju hostiju, onako iz zafrkancije, bili smo dobri ministranti. Uigrani i bez izostanaka i eskiviranja. Meni je to bio drag zadatak, jednako kao i čitanje Evanđelja, kasnije kad smo prerasli ministrantske halje. Čitanje Kristove muke na Veliki petak bio je posebna nagrada i čast. Evo, vraćam se na tu toplu proljetnu nedjelju sedamdeset i neke.
Odmah po završetku nogometanja u kasarni, nas smo trojica jurnuli u selo. Ima tu dobra četiri kilometra jurnjave po polju i preko potoka, malo nizbrdo, pa uzbrdo. Jedva smo stigli – na knap. Zvono je već zvonilo kad smo mi, znojni, pomalo prljavi i uspuhani, oblačili ministrantsku odoru, te krenuli po postajama sa svećenikom.
“Stala plačuć´ tužna mati, gledala je kako pati”… – pjevala je orguljašica Draga svojim zvonkim sopranom…
Sve je išlo kako treba do postaje “Isus pada prvi put pod križem”. Joža je iznenada pornuo, naslonio križ na klupu, problijedio i zakolutao očima… Umor, dehidriranost, ustajali zrak, učinili su svoje. Njegova ga je mama izvela van, a Pupavac je preuzeo križ. Ali taj dan nas zaista nije išlo. Vojska nam je zabila deset komada, a ljudstvo je posustajalo serijski – naime, kod postaje “Isus pada treći put pod križem” i Pupavac je posustao. Jednostavno je pružio meni križ, a on je punih usta izjurio na svježi zrak… Kasnije su nas zajebavali da smo to namjerno napravili, da nas velečasni “razduži” tih obaveza, ali mi znamo da to nije bilo tako… No, ta je nedjelja, na neki način, predskazala događaje koji su uslijedili.
Od te prve ministrantske postave, jedino smo Mato, koji je sada dispečer u HŽ-u, i ja na životu. Mi još nosimo svoj križ, dok su Pupavac i Štesln otišli prerano i nepotrebno. Na kraj svog Križnog puta Pupavac je došao zajedno s cijelom obitelji ´91. Vozeći se prema Karlovcu, negdje peti dan rata, zaustavili su njega, mamu, tatu i baku na Jelašima. Zaustavili i rafalima zbrisali s lica zemlje cijelu obitelj. A imali su “časnu riječ” da će ih propustiti u Karlovac… Štesln je, pak, dočekao i poslijeratni povratak doma, ali srce mi nije preživjelo postprivatizacijski stres. U dobrodržećem državnom poduzeću radio je kao skladištar. Poduzeće su godinama potkradali tko je stigao. Kad je vlasnik postao strani kapitalist, utvrđen je veliki manjak materijala na skladištu. Šefovi i šefići oprali su Pilatovski ruke, pa je jedini krivac ostao – Joža. Usput se poklopio i loš tlak, stres i tko zna što sve ne – jednostavno, srce nije moglo dalje.
Sjećanje na ove dobre ljude iz djetinjstva, kao i na ratne suborce, koji su preživjeli rat, ali ne i mir, uvijek me pojačano drži baš oko blagdana. Svi oni kao da uskrsnu i tako mi svježi dolaze u memoriju. Tko zna zašto se tako dobro osjećam u tim, definitivno minulim danima… Znam da su sjećanja sve subjektivnija i da godine neminovno otresaju sve ružno i loše. Vjerojatno podsvijest zna da će budućnost biti neizvjesna i sve manje zdrava, pa mi vraćanje u puninu zdravlja i neiskvarene životne radosti daje dodatnu snagu i volju za borbu u ovoj “dolini suza”. Borbu s puno postaja i malo Veronika i žena jeruzalemskih.
– Tata, pa ti me uopće ne slušaš! Kakve su ovo betonske male piramide?! – prene me Gracija pitanjem o tenkovskim preprekama koje su stajale, kao zaštita, na rubu već opisane betonske plohe.
Tenk ju što si me vratila u sadašnjost… E, to je jedna d(r)uga priča…