Mir i dobro

Blagdansko vrijeme donosi svakakve izazove, a kad nastupe ferije klincima svašta pada na pamet, pogotovo za Božić kad se u ovim krajevima odvajkada pucalo iz meni nepoznatog razloga.
Nit’ je tko bacao petarde oko Betlehemske štalice, nit su ona tri mudraca nosila barut među darovima, dakle, otkud običaj da se puca iz svega i svačega – ne znam.
U mom selu imali smo dvojicu ljubitelja detonacija (Štefan G. i Zlatan D.) koji su imali ručno izrađene mužare, a to su cijevi s drvenim čepom koje se napune barutom, pa pomoću fitilja, pučki „korde“, pripale i puknu kao top.
To je ondašnju miliciju jako smetalo pa bi im svake godine zaplijenili oruđe i zaprijetili zatvorom, ali oni su imali spremnih cijelu bateriju tih pucaljki, pa su svake godine opalili s različitog mjesta, kako bi zavarali „žandare“. Pucali bi po završetku polnoćke ili dok bi se iz crkve još orilo „Narodi nam se kralj nebeski“…

Jedne godine vlasti su im stvarno ozbiljno zaprijetile, pa se stariji od njih Štefan sjetio kako bi mogli opalit’, a da njih dvojica „ ne najebejo“, kako se on izrazio.
Par dana prije Božića pozvao je nas Dolenjske klipane i objasnio što se očekuje od nas. Pokazao nam je nabijeni mužar i ajmo na obuku iza sjenika. Ovako se pripali korda i onda bjež’te ! Upaljačem je pripalio fitilj, mi zbrisali iza stoga slame a on se polako kao Clint Eastwood s ¨Ibrom¨ ili ¨Moravom¨ u kutu usana udalji na sigurno.
Buuuuummm!

Sretni i ponosni što nam je dao tako odgovoran zadatak, jedva smo čekali da postanemo pravi „Prsani“!
Rasporedio je on dva mužara na dva kraja crkvene uzvisine – jednog iza groba blagopočivajućeg svećenika Livića, a drugi iza ulaza u sakristiju.
Štefan je mirno zauzeo mjesto u „škamu “, a milicija je s Fićom dežurala pokraj Zlatanove kuće, jer on baš i nije bio za u crkvu a kad svećenik otpusti pastvu s „Idite u miru“, oni će pred crkvom sačekati da se uvjere da će Štefan nakon čestitanja sa svima ići ravno doma, da ne bi usput pripalio mužar.
Naš zadatak bio je vrlo jednostavan. Običaj je bio da se za vrijeme polnoćke upali svijeća na Livićevom grobu, a to je bio zadatak jednog od ministranata Jože Šteslna, a mi smo kao ministranti imali slobodan izlaz iza crkve , taman pet metara od drugog mužara ! Vrlo lukavo, tko će na klince u ministrantskim, po domaći u ¨domistrantskim¨ haljama posumnjati !?
Zvona veselo zvone, ori se „Na tom mladom ljetuuu“, Štesln sa svijećom ide prema grobu, a ja se u „šekrestiji“ nisam skinuo, nego pravo iza crkve s onim upaljačem na naftu u rukama pa pun uzbuđenja pripalim fitilj. Kad je iskrenje počelo u tri sekunde bio sam u sigurnosti zidova crkve..

Buuuuum !!!! – pukne prvo ovaj moj, a za desetak sukundi i Šteslnov mužar, činilo mi se još jače!

Kakvi topovi s Navaronea, kakvo rušenje mosta na Neretvi….

Milicija popizdila, Štefan ih mirno pozdravio i pozvao „za polaznike“ k njemu doma, a Zlatan je od sreće što je ipak puklo, na dvorištu zasvirao u svoju frulu …!?

Za nagradu Štefan nam je dao pola kile baruta, pa smo pucali iz svog mužara cijele zimske praznike, jer te zime je bilo malo snijega, pa kad nema skijanja i sanjkanja, ajmo bit „Prsani“!?
Kad smo napunili zadnje punjenje, umalo smo nastradali, jer je detonacija izbila drveni čep koje je fijuknuo iznad naših usijanih glava i udario u sjenik da je sve zazvonilo.
Tako je završila naša karijera minera.Srećom sa svim prstima i očima na broju.

Otad sam gorljivi promicatelj akcije „Mir i dobro“!

Jedino sam ponekad znao naljutiti svoju suprugu Miru, kad bi na spomen te akcije na tv-u škorpionski piknuo : Evo vidiš i oni znaju da je Miri dobro, a Damiru kako bude!?
A, kaj tebi fali, logičan je i točan odgovor…

Mir i dobro, nek je svima !

Pucajte…od zdravlja i sreće !