Mirjaninih trideset godina života u strahu od poplave: “Samo prebacuju stvar i svjesno me tope”

Punih 30 godina Mirjana Dujić iz Bohinjske ulice 19 na Jamadolu strahuje od poplave svaki puta kada padne kiše, a njeni strahovi su se obistinili 2014. godine kada se to i dogodilo čak dvaput. Cijela je stvar završila na sudu pa do sad nije dobila ni lipe odštete, a da sve bude gore, kaže, Grad je započeo s izgradnjom oteretnog kanala za oborinske vode iz Kozjače i s Jamadola zbog kojeg je uvjerena da će joj, ako dođe do obilnih kiša, kuća i treći put biti pod vodom.

– Samo znam da su 20.7. su došli i počeli graditi i da se ova cijev oborinske vode spajaju na ovaj kanal. Znači, ako me ovaj kanal do sada ugrožavao na ovako maloj cijevi, onda će me sada ugrožavati još i više. Čista logika, kaže Mirjana Dujić.

Za sve krivi branu izgrađenu na Jamadolu 1988. godine koju se zatvara svaki puta kada visokim vodostajima zaprijete karlovačke rijeke. Tada Bohinjska od broja 19 naniže postaje bazen jer oborinske vode više ne mogu kanalom i cijevima koje ih odvode ravno u Koranu. Prva na udaru takozvane retencije je upravo njena kuća, ali i obližnja zgrada te još nekoliko objekata.

Je li problem iz bivše države nerješiv?

– Greška je napravljena još u Jugoslaviji, da se razumijemo. Netko je samo došao i počeo graditi i nije razmišljao što će biti sa mnom.

Kuća Dujićevih, tvrdi Mirjana građena je 1965. Imala je lokacijsku dozvolu, građevinsku ne, sve do 2013. kada je Mirjana kuću, kako tvrdi, legalizirala. Samo godinu kasnije, metar i pol vode u rujnu te ponovo 86 centimetara vode u listopadu, uništile su joj kompletnu unutrašnjost kuće te automobil. Voda je, tvrdi, prodrijela u samo pola sata i imala je sreće što nije spavala.

– Da nisam bila budna vjerojatno bi me voda zagušila, skakala sam kroz prozor. Svi kažu da je brana bila zatvorena, ali to u Gradu i Vodoprivredi ne priznaju. Oni imaju svoju priču, dodaje Dujić.

Odštetu za poplavu nije dobila jer cijela je stvar završila na sudu. Odgovornost za njen problem nitko ne preuzima pa ju birokrati šetaju od institucije do institucije, bez rezultata.

– Samo me ‘šibaju’ od Grada do Hrvatskih voda, sa svih strana samo prebacuju iz dvorišta u dvorište, a to ostaje. Svjesno me tope, jedan život više manje. Svi znaju i svjesni su da mene topi i da je to predviđeno za bazen, ali nitko da bi to riješio.

Do Jelića pokušavala doći od 2015., u međuvremenu nije uspjela ni do Mandića

Jedina naznaka da će se problem riješiti pojavio se 1999. kada im je Grad Karlovac, kaže Mirjana, pristao izgraditi novu kuću iznad postojeće. Izdao je i građevinsku dozvolu i produživao je do 2002., ali do gradnje nikada nije došlo.

– Grad je pristao da će mi na mojoj parceli napraviti novu kuću, dali su mi i građevinsku i produživali građevinsku, ali kad je trebalo graditi onda se stalo jer u međuvremenu su promijenili PUP, trebala je tuda ići cesta i oni sada prema meni nemaju nikakvih obaveza, pojašnjava.

O svom problemu Mirjana je od 2015. pokušavala razgovarati s gradonačelnikom, tada Jelićem danas Mandićem, ali ni to joj nije pošlo za rukom sve dok se osobno za nju nije založio nezavisni gradski vijećnik Davor Petračić. No, umjesto gradonačelnika stigao je zamjenik Mrzljak, a odgovor je bio očekivan. – Znate gospođo, mi vam ne možemo ništa pomoći, nemamo ništa s tim, odite u Hrvatske vode kod gospođe Željeznjak, to je odgovor, kaže Dujić.

Za problem su nadležne Hrvatske vode u Zagrebu, a ne u Karlovcu – novi je odgovor i dalje od toga, vjeruje Mirjana, više je nemaju kamo poslati. Ona rješenje  tri desetljeća stare zavrzlame vidi u isplati procijenjenih 70 tisuća kuna štete od poplava i 440 tisuća kuna procijenjene vrijednosti kuće. Kupila bi, kaže stan u Karlovcu, ali negdje visoko.

– U prizemlju više nikada, pa da je daleko od bilo čega,poručuje.