‘Mislio sam da će nam nakon rata pečeni piceki padati s neba, a 1985. najbolja je godina za moju generaciju’

Kažu da slika govori tisuću riječi, no fotografije Dinka Neskusila govore čitavu povijest grada Karlovca. Ovaj cjeloživotni fotokroničar i čuvar karlovačke memorije već desetljećima, kroz svoj objektiv, bilježi trenutke koji bi inače izblijedili.

Kao ratni fotoreporter od 1991. do 1995., Neskusil je dokumentirao najteže trenutke obrane Karlovca, a njegov rad je prepoznat i izvan granica lokalne zajednice, što potvrđuju brojne izložbe i prestižna priznanja.

‘Stao’ je s druge strane našeg mikrofona i pričao o svojim počecima fotografije, ratnom razdoblju, publikacijama te prelasku na suvremene tehnologije fotografiranja.

‘Prvu fotografiju sam snimio u prvom osnovne, a u petom poslikao cijelu generaciju’

Kako je izgledao vaš prvi susret s fotoaparatom u djetinjstvu i tko je najviše utjecao na to da razvijete strast prema fotografiji od malih nogu?

To je jedna klasična priča. Moj otac je bio fotograf, to jest, on je bio reprofotograf i školovani grafičar, koji je radio u Karlovačkoj tiskari. On je i fotografirao i radio je neke izložbe. Imao je cijeli seriju tih izložbi i preko njega sam se zapravo upoznao s fotografijom. Tako da sam prvu fotografiju snimio u prvom osnovne, a u četvrtom osnovne sam ih već razvijao, dok sam u petom poslikao cijelu generaciju škole, tadašnji ‘Ivo Lola Ribar’, danas ‘Braća Seljan’, pred spomenikom seljačke bune Matije Gupcu u Stubici. Normalno, na toj ‘fotki’ nisam ja jer fotografiram, ali sam poslikao sve razrede koji su tada išli. Evo, to je baš ono neki pravi početak bavljenja fotografijom. S time da uvijek kažem da moj otac baš nije bio onaj koji je prenosio znanje, ali sam imao tu sreću da je uvijek bio pun ‘frižider’ i puno skladište opreme, filmova, kemije. Uglavnom, sve ono što mi je trebalo i nikad me nije sprječavao da to uzimam i nemilosrdno trošim, pogotovo u početku i poslije kad sam bio srednjoškolac. I tako je to zapravo sve krenulo.

Pamtite li možda svoju prvu izložbu?

Pa, prvu izložbu neku prije rata, ne baš. 1966. sam godište, znači, kad je počeo rat, imao sam 25 godina i već sam ozbiljno fotografirao. Grupne izložbe da, ali prva prava samostalna izložba koju sam napravio od početka do kraja bila je u veljači 1992. godine u Gradskom muzeju u Karlovcu. To je bila prva samostalna izložba ratne fotografije. U Karlovcu, kad je bilo to ratno vrijeme i kad je bilo sve razrušeno, svi krovovi razneseni, to je stvarno bio uspjeh.

‘Ako zezneš samo jednu, ode sve k vragu i nemaš više ništa’

Kako je bilo raditi s analognom tehnikom i filmovima s 36 snimaka?

To je jedno potpuno drugo vrijeme danas. Radio sam zapravo na negativ, a radim to i dan danas, vrlo malo, jer mi vrijeme ne dopušta. Ne znam uopće kako bih to dočarao današnjoj generaciji koja se s tim nije sastala. Znači, imaš 36 snimaka, a jedan film je skup. U današnje vrijeme bi jedan bolji film koštao, recimo, 20 eura, ili neki jeftini, recimo, 10 eura. Onda ga moraš razviti, provući kroz neke tri tekućine, moraš pažljivo napraviti, jer ako zezneš samo jednu, sve ode k vragu i nemaš ništa.

Ne može se obrisati ako zezneš?

Nema brisanja, ono što si napravio, to je to, a ne znaš što si napravio dok ne razviješ film. Recimo, neki standard, moj i fotoreportera, je bio šest događaja po jednom filmu. Ako je to otvorenje izložbe, onda snimiš grupnu s desne strane, s lijeve strane, govornika, slikara koji otvara izložbu dva puta i možda još jednu ili uštediš. Ako ideš na Turanj i tamo je neki događaj, opet snimiš šest snimaka. Pa te povuče, pa ispucaš cijeli film, poslije ti je krivo jer si jako puno potrošio i imaš puno posla. Fotografiju ne vidiš, a da bi je vidio, treba proći barem 3-4 sata intenzivnog rada. Tako da je to bilo drugo vrijeme, vrijeme ekskluzive u novinama, naslovnica i duplerica.

Može li se to vrijeme usporediti s današnjim polaroidima, koji su popularni među mladima?

Polaroide smo mi koristili kada smo radili nešto jako ozbiljno, znači na dijapozitiv ili neku studijsku fotografiju. Onda bi s polaroidom snimili, da vidimo kako to izgleda, jer ono što si zamisliš, nikad nije ono što realiziraš. Polaroid je zapravo jednokratan, ne traje dugo. To je jedan kemijski proces, duboki u papiru, i ta fotografija će brzo nestati i ona, tehnički, nije kvalitetna. Ona je ‘štos’, ona je samo zanimljivost danas, ništa drugo.

‘Hvala Bogu da nisam otišao, da me nitko nije natjerao dalje u rat’

Prošlog vikenda 110. brigada obilježila je svoju 35. godišnjicu, vi ste bili jedan od fotografa Domovinskog rata u Karlovcu. Izjavili ste da ste ratni reporter postali, a da niste to htjeli. Kako pamtite taj prijelaz iz amaterske fotografije izravno na ratnu stvarnost?

Već sam 1990. tražio posao i želja mi je bila raditi kao fotoreporter. Dobio sam stalni posao u Karlovačkom tjedniku početkom 1991. godine. Prvo, danas je teško shvatiti gdje smo mi živjeli. Znači, u Jugoslaviji su tada strani časopisi dolazili s nekih četiri mjeseca zakašnjenja. Dolazilo ih je u Karlovac ukupno dva i dolazili su na jedan kiosk. Ja sam to kupovao i to je bio jedini kontakt sa svijetom. Sve ostalo su bili fotoklubovi u tadašnjoj Jugoslaviji i to je jedino gdje si ti mogao dobiti neko znanje, neku ideju, neku želju, vidjeti nešto drugo. Tada sam smatrao da je ratni fotoreporter biti vrh onoga što ti se može dogoditi u životu. 1991. je krenuo taj zanos vlastitom državom i rat je stvarno došao ovdje. Tada nisam, kad je to počelo, želio biti ratni fotoreporter, ali sam postao. U Karlovcu smo se snalazili i bilo je to vrlo teško, jer zapravo ništa nisi znao. Nisi znao što nas čeka. Moji kolege, s kojima sad radim neke jako lijepe i važne projekte, otišli su dalje u rat, u Bosnu, iz Bosne u Srbiju, pa na bliski istok. Međutim, uz to što je nas sve oštetio Domovinski rat, oni su imali teške posljedice od tih ratova i hvala Bogu da nisam otišao, da me nitko nije natjerao i financijski privukao da dalje odem u rat. I, na primjer, moja plaća u ratu je bila 200 maraka, 150 do 200, ovisi koju godinu, a inflacija je bila grozna. Znam da sam za 100 maraka mogao kupiti poštene cipele, a dnevnica fotoreportera koji je došao s danskim kontingentom UNPROFOR-a bila je 500 dolara, plus još plaća.

Autor ste legendarne fotografije petorice gardista iz 1991. godine, koja je postala simbol obrane Karlovca. Jeste li tada bili svjesni njezine povijesne težine?

Ne! Apsolutno ne. Sve je to zapravo dolazilo kasnije. Pogotovo zato što sam tad bio lokalni fotograf, pa je postojalo, i dan danas to postoji, kad dođe neko iz Zagreba, onda je taj jako dobar i njemu se otvaraju sva vrata, svi se tome dive, a ti tu nešto radiš i ‘škljocaš’. Ta fotografija je nastala jer sam s tim dečkima imao jako dobru suradnju, nastala je 22. rujna 1991. godine, a mi vodimo kao početak napada na Karlovac 4. listopada. Međutim, Karlovac je žestoko napadnut tu noć s 21. na 22. rujna. Tad su granate padale po Vunskom polju, Korani, kupalištu, šetalištu. Hotel Korana je pogođen više desetaka puta, a direktno je raketa uletila i u direktorovu kancelariju. Turanj je gađan, Mostanje, to sve. Glavni je onaj napad, puno žešći, normalno, bio 4. listopada. Kad je ta fotografija snimljena, bila je nedjelja ujutro, otišao sam vidjeti šta je to na Turnju, kad smo čuli šta se dogodilo. U Mostanju sam naletio na dečke i s njima sam tada išao do Turnja. Ta fotografija, kao i cijeli niz tih fotografija, nastale su spontano kao i uvijek.

‘Moraš paziti na sebe, zamisli kako ćeš izgledati ako granata padne kraj tebe’

Vaša fotomonografija ‘Godine za sjećanje – Karlovac 1991.-1995.’ donosi potresne priče cijelog rata u Karlovcu. Koje vam je snimanje iz tog razdoblja bilo emocionalno najteže?

Ja sam, u biti, fotografirao grad, a vojsku puno manje. Šteta što nije bilo više profesionalnih fotografa koji bi fotografirali, recimo, 110. brigadu. Oni uopće nisu imala svog fotografa, dok je 129. imala mobiliziranog kolegu koji je bio, inače, profesionalni fotograf, pa oni imaju puno bolju arhivu, ali ne znam zašto ona nije dostupna. Knjiga je nastala u mojoj vlastitoj nakladi i ja sam je sam financirao. Međutim, građani Karlovca su to prepoznali i otkupili cijelu nakladu, tako da sam ja bio financijski na nuli, što je fascinantno za knjigu. Neki direktni događaj ne mogu izdvojiti. Kako su godine išle dalje, tako sam se više bojao. Svake godine sam, apsolutno, bio u većem strahu. Tko kaže da se nije bojao, taj laže koliko je ‘dug i širok’. 1991. nisam znao točno što se događa, pogotovo 4., 5. i 6. listopada. Kada me gospodin Franić, veliki karlovački novinar i tada aktivni časnik Hrvatske vojske, pritisnuo na banderu i pokazao kako je ta bandera sva izbočena od šrapnela i rekao: Moraš paziti na sebe, pogledaj kako to izgleda, onda zamisli kako ćeš izgledati ako granata padne kraj tebe. To je bio moj prvi dodir zapravo sa stvarnošću nakon jedno desetak dana apsolutnog zanosa, jurcanja kroz grad i fotografiranja. Fotografirao sam sve, a tek pravu posljedicu toga sam osjetio, možda, dvadesetak godina kasnije, kada je bio potres u Glini i Petrinji. Krenuo sam to fotografirati i rekao sam si da nikad više neću takve stvari fotografirati, vratio sam se doma i ne pada mi na pamet više. Tek onda sam to osjetio nakon toliko puno godina.

Kako ste uspjeli sačuvati sve te negative od uništenja u ratnim uvjetima?

Zato jer sam ih pazio. Nije ih puno, danas imam 4.400 arhiviranih negativa. Kada sam počeo raditi u Tjedniku, iz nekih razloga nije imao nikakve opreme, laboratorije, nije imao ništa. Radio sam doma u podrumu, imam dobar podrum, izuzetno dobar podrum. Danas mi je žao što ih nisam puno više fotografirao, a sve, skoro, sa svojom opremom. Tek negdje krajem rata Karlovački tjednik je nabavio neki amaterski fotoaparat s kojim sam ja nešto fotografirao, ali nije to bilo to.

Iako u ratno vrijeme ništa nije lijepo, ali koji trenutak iz tog razdoblja vam je ostao u najljepšem sjećanju?

Najljepši trenutak, sigurno, prestanak je opće opasnosti za Karlovac u Oluji. Znači, u ponedjeljak, 7. kolovoza. Taj trenutak prestanka opće opasnosti bio sam u redakciji i odjednom je to sviralo i prvi put, nakon četiri godine, formalno rata nema više. Tadašnji klinci su izašli masovno na ceste, ljudi, žene, djeca i nastalo je neopisivo veselje na Korzu. Ostali trenutci su neki bili zanimljivi, neki manje, neki s velikim strahom i tako. Ali, možda apsolutno najveći strah i ono neko mišljenje ‘pa to neće nikad završiti’ je bio 1993. u devetom mjestu, kad je bio grozan napad. Našao sam se isto na Korzu u redakciji, ali uspio sam pobjeći doma. A Oluja… Oluja je bila, zapravo – e sad ćemo vam… Znao sam nekako što će biti i s vojnom policijom sam ujutro išao na teren i snimio neke meni drage fotke. Tu se javila opet ta suradnja, Zagrepčane su pustili, a mene nisu pustili dalje od Skakavca da, recimo, snimim potpisivanje predaje korpusa na džipu.

‘Mislio sam da će nam nakon desetak godina pečeni piceki padati u usta s neba’

Kako je, nakon toga, izgledao povratak u normalan život i prelazak iz ratnog fotoreportera na staro radno mjesto?

Pa, odlično. To je vrijeme kada sam mislio da ćemo za deset godina živjeti u raju, a za dvadeset bolje nego i u Švicarskoj. Razmišljajući na način da je 1945. Njemačka bila sravnjena sa zemljom, a 1965. su naši ljudi radili u Njemačkoj i gradili kuće u Hrvatskoj, Jugoslaviji, Bosni i Makedoniji. Pa sam smatrao tako da za desetak godina, 2005., pošto Hrvatska nije bila tako srušena, osim tih nekih gradova uz crtu razgraničenja, da će nam pečeni piceki padati u usta s neba, tako da je možda veće razočarenje bilo i za 15, 20 godina nego tada.

Govoreći sad o tom razdoblju, 15-20 godina kasnije, kako gledate na ovaj tehnološki skok s filma na digitalnu fotografiju i je li ta digitalizacija donijela olakšanje ili djelomično uništila romantiku fotografiranja?

Na početku je bilo baš tako. Digitalija je uništila fotografiju i svi su ‘postali’ fotografi. Međutim, digitaliju strašno volim i uživam u njoj. Ona je donijela jednu apsolutnu slobodu, mogućnost da svi budu fotografi. Donijela je mogućnost te iskrivljene stvarnosti, što se najbolje vidi na ženskim časopisima ili portalima, gdje žene od 60 godina nastoje izgledati kao 20-godišnjakinje. A danas, tko se želi baviti umjetničkom fotografijom, jednom posebnom vrstom fotografije, ponovo može analognom fotografijom. Taj uzlet analogne fotografije u zadnjih pet godina je nevjerojatan. Ponovno se proizvode filmovi, kemija, može se nabaviti bilo gdje, ali to je uski krug ljudi. U Europi puno veći, kod nas uski krug. Digitalna fotografija isto tako ima određeni broj primjeraka koji se može napraviti i koji se može printati na posebnom papiru koji ima certifikate, da je trajan, da traje preko stotinjak godina. U Hrvatskoj je to još daleko, par ljudi samo, a u svijetu je to apsolutno normalna stvar.

‘KAfotka je možda i najbolje što sam napravio u svojoj karijeri’

Pokrenuli ste i projekt KAfotka, koji okuplja tisuće povijesnih fotografija Karlovca. Što vas je motiviralo da krenete u taj opsežan proces digitalizacije i spašavanja karlovačke fotopovijesti?

Započeo sam s tim projektom prije 14 punih godina 12. veljače 2012. godine. Sjećam se točno, bila je nedjelja, a vani je bilo pola metra snijega. Moj otac je fotografirao i ja sam do pokretanja imao profil na Facebooku, a to je bio sami početak. Ništa mi nije bilo jasno, što je ‘lajkanje’ ili što nije. Imao sam jednu mladu kolegicu koja je radila sa mnom pa mi je ona malo objašnjavala. Onda sam skenirao neke tatine fotografije Karlovca iz 66., 67. i 68., i to tada dosta popularne fotografije. Počeo sam ih objavljivati i nastao je neki lom, to je bilo ljudima tako divno i krasno. Iz tog se rodila ta ideja, da bi to trebalo možda staviti na neku posebnu stranicu, pa sam skenirao tatine fotke i svoje ratne, nekih 400 komada, i napravio stranicu. Stranica je sad jako tehnološki stara, trebalo bi sve mijenjati, ali je skupo i sam ne mogu. Hoće li išta dalje nastati od toga, stvarno ne znam, ‘gore’ je preko 10.500 fotografija Karlovca, Karlovčana, postoji apsolutno sve. Nastalo je i par jako dobrih priča koje su postale globalno poznate. Tako da sam jako zadovoljan time, mislim da je to možda i najbolje što sam napravio u svojoj karijeri.

Vjerujem da ste upoznali puno ljudi kroz taj projekt. Koja vas je priča iz karlovačke prošlosti, kroz sve te slike, najviše dojmila?

Kao fotografa Alfonsus Šibenik, karlovački vlastelin i fotograf. Palača Vranyczanya na Korzu je bila u vlasništvu njihove obitelji. On je završio pravo, bilo ih je petero braće i 1914. je krenuo u Prvi svjetski rat kao časnik, ali i kao fotoreporter. Ta arhiva staklenih ploča, koje sam uspio sačuvati, tih 10 posto kojih sam spasio je stvarno divna priča, a ostalih 90 posto je propalo jer je stajalo u nekom svinjcu. On je radio autoportrete, ‘selfije’, tada u ratu, a kada zamislimo kako je to izgledalo, on je morao imati šator, tamnu komoru, određenu temperaturu u peći, kemiju. Nezamislivo za današnje pojmove. Fotografirao je najviše u Sloveniji, a pisao je i razglednice svoje obitelji, na kojima točno piše koju je tehniku kupio. Zatim je zgodno da sam pronašao u jednom albumu iz 1912. godine prve profesionalne fotografije grada Karlovca, koje je snimio češki fotostudio Lederer & Popper, a naručila ih je tiskara Fogina. Oni su po cijeloj Europi fotografirali gradove za razglednice i to su bili originali iz kojih su kasnije, 30-40 godina, rađene razglednice. To su strašno vrijedne fotografije, točno vidimo Karlovac 1912. profesionalno napravljen i može se fotografija povećavati do beskraja. Bilo je tu još kolekcija, gospođa Štajcer mi je ustupila kolekciju razglednica, također karlovački kroničar Nikola Perić. Zatim i velika arhiva gospodina Josipa Žunića, arhiva mog oca i arhiva fotografa Subotićanca.

‘Da mi je dohvatiti onog koji je rekao da su šezdesete i sedamdesete zlatne godine’

Karlovac je grad specifične arhitekture i prirodnih ljepota na četiri rijeke. Iz perspektive fotografa koji ga snima desetljećima, u kojoj se mjeri vizualni identitet promijenio i gubi li Karlovac dio svoje povijesne ljepote?

Ono što sam naučio kroz godine života i bavljenja tim starim fotografijama, je da Karlovac nije prije bio ljepši, nego smo mi bili mlađi, pa nam je sve bilo ljepše. I to je osnovno pravilo. Zašto? Zato što sam vidio iz razgovora, nažalost sad s već pokojnim ljudima, koji su mi davali svoje fotografije i gdje su oni bili mladi. Gospođa koja mi je dala cijelu seriju svojih fotografija iz Drugog svjetskog rata i koje su djelomično objavljene, rekla mi je da nikad nije ljepše živjela nego 42., 43., 44. godine, jer je bila zaljubljena, kupala se na Korani. Makar je bila glad, rat, i makar je bio Karlovac izbombardiran u jednom trenutku, ali je to za nju apsolutno najljepše doba života. Za moje roditelje su to bile šezdesete godine i za njihove sve prijatelje, čije sam fotografije uzeo. Hrvatski dom šezdesetih je za njih bio pojam. Za mene i moju generaciju 1985. apsolutno je najbolja godina. Te godine sam snimio deset koncerata u Hrvatskom domu, maturirao sam i kompletno smo s mature otišli u Hrvatski dom. Jura Stublić i Film su nastupali i u prvom redu je bio cijeli moj razred. Zato ne mogu reći da je, na primjer, 1995. ili 2005. godina najbolja. Meni je baš ta 1985. najbolja. Sjećamo se onog što je bilo lijepo, a ružno vrlo brzo zaboravljamo, i najljepše vrijeme nam je bilo kad smo bili mladi. Volim reći: Da mi je dohvatiti onoga koji je rekao da su šezdesete ili sedamdesete godine zlatne godine, pa ‘ubio bih Boga u njemu’. To nije istina.

Za kraj, koji biste savjet dali mladim karlovačkim fotografima, koji tek počinju i žele se baviti dokumentarnom ili reportažnom fotografijom?

Danas je lako baviti se fotografijom, ali teško se istaknuti ili postati autor. Masa je velika, svi fotografiraju. Što se tehnike tiče, sve mogu naučiti na YouTube-u, ali najteže je naučiti vidjeti fotografiju, hodati po cesti i prepoznati motiv. Neki drugi savjet nemam. Samo bih htio napomenuti da iz cijelog rata imam 4.400 arhiviranih negativa, koji su svi u digitalnom izdanju u Muzeju Domovinskog rata u Karlovcu. A za usporedbu, danas na jednom omanjem vjenčanju, samo u crkvi i malo vani, snimi se barem 5.000 digitalnih snimaka i prebire se dok se nađu one prave. Možda smo zato mi, stari ‘dinosauri’, u fotografiji bolji, jer mi fotografiramo malo i odmah radimo motiv. Mladi danas, najčešće, svi koji krenu, ‘pucaju’ beskrajno. Neki dečko ode na Koranu fotografirati neku curicu koja mu se jako sviđa i onda snimi 5.000-6.000 fotki. Cijelu noć prebire i traži tu jednu dobru fotografiju, a mora ‘potrefiti’ jednu, ako je uspije prepoznati.

(Razgovarao: Tonko Tomičić)