Mišolovka

Gadno je kad vas razočaraju oni za koje bi ruku u vatru dali i branili ih kao sebe samoga, ako zatreba. Lomio sam se s ovim tekstom više od tjedan dana, sve misleć’ da će me jad i tuga proći, ali bolje da trpi papir i internetski beskraj, nego moja krhka spisateljska dušica…

Radi se o reakcijama na najnoviju presudu Mihajlu Hrastovu, u kojoj ga Vrhovni sud osuđuje na 4 godine zatvora za slučaj Koranski most ’91. Uz profesionalne odašiljače strelica u pravcu svega što miriše na nekakvo domoljublje i nepristajanje na haške i naše procese vezane uz Domovinski rat, malo me ipak povrijedilo kako su tu presudu opisali na ‘Indexu’, ali još sam jače razočaran slovom mog omiljenog ‘Vlaja’ Ante ‘Što je muškarac bez brkova’ Tomića. Volim njegova štiva, knjige, kolumne… Baš sve što je izdao imam doma složeno na policu. Jedino mi je opus ‘Zeppelina’ obimniji i kompletniji… Izračunao Ante da je 13 žrtava podijeljeno s brojem metaka, puta godine, treći korijen iz taktike = premalo za 4 godine robije. Usput dodao vrlo ružan romansirani dijalog o tome, kao da se radi o lovačkim trofejima potrebnim za ‘zlatnu značku s krilima tetrijeba’, a ne o pokojnim ljudima i živom čovjeku, kojem su oni na teretu već 21 godinu. Dakle, puna i naša i američka punoljetnost. Možda bi me jače u bed bacila samo vijest da su ‘Stones’ u svoju set listu ubacili ‘Bižuteriju’, ‘Volim piti i ljubiti’, a da će Jimmy Page, umjesto nevoljnog Roberta Planta, za povratničku turneju angažirati Matu Bulića ili Boru Čorbu…

Zašto je to ružno i nepotrebno napisano? Zato što taj čovjek, Mihajlo Hrastov, Mišo ili Mija za prijatelje i poznanike, nije zaslužio tako nešto. Kao prvo, gdje su njegova ljudska prava? Već 21 godinu, što je preko 8000 dana, on nije dočekao konačan sudski pravorijek. Je l’ tu on kriv? Nije li se svaki put pojavio na ročištu? Pobjegao nije, lažnu putovnicu nema, bolestan se nije pravio, a ako bi se netko mogao izvlačiti na PTSP i slične dijagnoze – onda je to on. Nije po novinama davao izjave, kurio vatru, nije uzviknuo niti da ne priznaje ‘buržoaski sud’, nije molio nikoga niti ništa. Kada su udruge proizašle iz bla-bla i organizirale skupove podrške, nije baš bio oduševljen. Uz svu svoju muku i neizvjesnost, zasnovao je obitelj i postao ponosni otac kćeri, koju nije ispratio prvi dan u školu jer je ležao u Haulikovoj nakoj jedne od presuda, koja je kasnije poništena. Kao dobar pokusni kunić sudstva, mogao bi biti gost predavač na Pravnom fakultetu o jalovosti i nedorečenosti prava i pravde. Čovječe, osim ako niste iz Zagorja, dopizdilo bi dva se desetljeća suditi i oko obične međe, a kamoli o ovome…

Nikad Mišo nije galamio po gradu kao neki, busajući se u domoljubna prsa. Nikad nije u birtiji počastio sve živo i rekao: Bog će ti platit’… Ili Tuđman, kako su uniformirani momci bezbroj puta činili pa nikome ništa… Čak je nakon ‘Oluje’ bio šef pritvora za zarobljene ‘Krajišnike’. Godinama kasnije, jedan od njih mi ispriča kako se ‘živ usro’ kad je vidio tko otključava vrata ćelije. A ono sve k’o u Haagu, nit’ tko tuče, niti nokte čupa. Ubrzo je stigla abolicija pa su svi odmaglili kućama, hvaleći se tko im je bio susjed s druge strane brave. Pa i preživjeli svjedoci događaja na mostu niti jednom nisu potvrdili teze tužitelja. Da jesu, vjerojatno bi i epilog bio drukčiji. Ovako se i nakon ‘anjc’ godina ponovo dovlače svjedoci iz Nizozemske, Srbije, svjedoči se video linkom, odvjetnici se nadmudruju, a Mišo čeka… Ima li tome kraja, pita se on, pitamo se svi. Taj veliki čovjek, dobroćudni div, koji mene malo podsjeća na ‘Shreka’, ide gradom uzdignuta čela i čeka, k’o što su čekali Đeknu onomad…

A što bi se dogodilo da je čekao i oklijevao tog 21. rujna ’91.? Kad su momci u SMB uniformama stigli pred most, kako je trebalo postupiti? Oko grada grmi, iz Logorišta bruje tenkovi, svaki dan bio je označavan kao dan napada na grad. I kad su kamioni s naoružanim, a ne golorukim rezervistima, kako se sada piše, pokušali ući u Karlovac, a imaš zapovijed da se takvi putnici namjernici ne puštaju preko Korane, činiš to svim raspoloživim sredstvima. Kojim i kakvim, evo, vidimo da to sudstvo još nije utvrdilo… Sada ispada da su Mišo i ekipa trebali zapjevati ‘Stop the war in Croatia’ pa bi agresori povijena repa okrenuli kamione u Mekušje na početni položaj. Uglavnom, taj dan Karlovac je obranjen, a nakon toga nije se više išlo na Karlovac, k’o petkom na plac… U Šibeniku su u isto vrijeme ‘oba pala’, a znamo da oni taj dan nisu prskali komarce niti bacali humanitarnu pomoć iz zraka, već su mitraljirali njihov most. E, da su ta dva mosta pala, ode naša ‘kifla’ u komadiće… Možda bi sad Ante pisao u ‘Slobodnoj Kuršumliji na moru’, a ja radio na ‘Radio Moravskoj Mrežnici’…

A da su ‘SMB hodočasnici’ taj dan u Karlovac išli dopuniti onu pjesmu od koje nam se ledila krv u žilama, o ‘Slobodanu i salati’, shvatio sam tek kad je sve prošlo i rasplelo se na vojno-političkom planu. Tog vrućeg kolovoškog dana ’91. radio sam u šanku i pozorno slušao sve što se pričalo jer rat samo što nije stigao i u naše dvorište. Zločin u Budačkoj Rijeci već se dogodio, a momci koji su se vraćali iz Topuskog nisu pričali o termalnoj vodi, već o granatama i krvavoj borbi. Toga smo dana posljednji put vidjeli jednog od 13 stradalih na mostu. Nazvat ću ga ovom prilikom Miki, jer tako smo ga ponekad zvali, a imao je i drugih (smiješnih) nadimaka. Nije navraćao od kraja lipnja, kad je prebačen u Sloveniju, gdje je kao aktivni oficir sudjelovao u onom ‘kabareu’. Prije toga godinama je službovao u Karlovcu, a popodne je u fušu pomagao ekipi iz salona namještaja ‘Šipad’ pri prijevozu i montaži namješataja. Montirali se regali, kuhinje, a po povratku se svraćalo na zadnju rundu do ‘Miloša’. Upravo ta ekipa ‘zarundala’ se još oko osam ujutro, kad se Miki ukazao nakon dvomjesečnog izbivanja s ‘jutarnje prozivke’, koje su bile obilno zalivane lozovačama, klekovačama i ‘Vekijem’.

– Pa, gdje si Miki? – zapitalo društvo.
– Evo, došao sam organizovati nešto oko selidbe pa idem i ja – mrko će drug zastavnik prve klase.
– Kud se seliš?
– Nije važno, komanda je takva, drugo ne mogu da vam kažem!
– ‘Ajde, dobro… A ‘oće l’ bit’ rata? – pitao Bruno, a u kafani nasta tajac…
– Bit će šta bude… Ako budete dobri, ništa neće da vam se desi! – odreže Miki i srknu malo ‘ladne rakijice.
– Kako dobri? Ne razumijemo te baš…
– Videćete… I zapamtite, budite dobri i sve će da bude u redu. Idem sad, ‘ajd zdravo, vidimo se uskoro! Dačo, sipaj momcima još jedno piće i uzmi sebi nešto… Je l’ sto iljada dosta?

Ode Miki i ne vidjesmo ga više nikada. Valjda zato što nismo bili dobri… Što Mišo i suborci također nisu bili dobri…

Miši želim sve dobro, a onima koji zazivaju bilo kakvu kaznu, pored ovih 8065 dana neizvjesnosti, ne znam što bih rekao. Možda da prvo pitaju pa onda pucaju… I na kraju sjetih se jedne bizarnosti, koja je prolazila ‘lišo’ u socijalističkoj tamnici, a sumnjam da bi takvo što prošlo danas… Naime, početkom osamdesetih u Zagrebu je djelovao rock bend koji se nazvao po najpoznatijem serijskom ubojici u ‘Jugi’ Metodu Trobecu. On je ubio pet žena, da bi ih potom spalio u krušnoj peći. Pa su momci sablažnjavali javnost imenom benda – ‘Trobecove krušne peći’?! Ali nitko ih nije zabranjivao jer nisu dirali u ‘svijetle tekovine revolucije’ niti su se nazvali po Savki, Tripalu, Đilasu ili nekom drugom nepoćudnom. Ovako, ‘ajde, nek’ se omladina zabavlja, proći će ih to kad ostare… A da se sad kakav bend nazove, recimo, Mišo’s Ultimmax boy’s, mislim da bi dežurni pravobranitelji skočili na zadnje noge i kričali protiv nedopustive netrpeljivosti i provokacije, skrnavljenju žrtava i svega iz dobro poznatog repertoara.

Izdržat će to Mišo. Ipak je on Hrastov, a hrast je tvrdo drvo…