Moj bi ´tel (Part 2)
Eto što ti je tajming! Taman mi se prošli (o)blog poklopio s aferom “mobitelgate” u dugoreškoj gradskoj upravi pa su mi neke vaše reakcije na prošli tekst dale još “goriva i štofa” za nastavak sage o “mobiteladi”.
Otkad je čovjek postao hodajuća telefonska govornica, mnoge su se stoljetne navike zauvijek promijenile … Taj vrag u džepu zvoni kad treba i ne treba. Ako se uključi ona sveznalica (ta me sigurno tajno prati) pa kaže “pretplatnik je privremeno nedostupan”, to može biti teško objašnjiva situacija, pogotovo djeci … Moje mlađe dijete, suznih me je očiju dočekala pitanjem:
– Tata, kakva ti je ono teta kaj mi je rekla da te ne da meni na telefon?
– Ma koja teta? – ne kužim ja poantu.
– Nekakva se teta javila i …
Tek sad sam skužio! ´Bem im mrežu i njihove reklame o pokrivenosti signalom u tunelu, rudniku, kad sam nedostupan “ruci pravde” u običnom WC-u! Taj je za mnoge posvećeni prostor bio koban za jednog mog znanca. Njegova tužna priča je ujedno i poučna za sve nosioce mobitela “nezahaklanog” vezicom ili umetnutog u torbicu za remenom. Dakle, ovako je to bilo:
Moj “prika” tulumario je s “ekipom” iz firme u onom blagoslovljenom periodu za te akcije – između Božića i Nove godine. Fešta je počela oko podneva, a najbolje istrenirani još oko ponoći uporno su sprovodili “team building” u djelo, ne razmišljajući o odustajanju … Naravno, mobitel je zvonio, ne samo njemu već i svima koji su ženama obećali povratak doma najkasnije “oko dnevnika”… Stoga je “pao” dogovor da ugase zvona jer smeta sluhu dok pjevaju uz “pjevaljku”: “Sve jeeee onaaaaa meni …”
I tako, kako to već biva, na pišanje se mora ići, potreba je potreba.
– Krenem ti ja na zahod – priča moj “tulumariša” – a čini mi se da neće bit´ samo mala nužda nego i “rigoleto” … Baš tad mobitel opet zavibrira, a ja, umjesto da ga ugasim, stisnem tipku za uključivanje zvona ali on prestane “zvrndat” … Stičem, duram, jurim do školjke, već mi puna usta znaš već čega … Dokopam se cilja u zadnjoj desetinki sekunde, a onda je krenulo: juha, predjelo, pommes frittes, mlinci, batak, salata, travarica, kisela, gemišti, kolači, grožđe … Taman kad je bilo najslađe (onaj zadnji mlaz), u džepu od košulje zazvoni mobitel! Instinktivno, mokrom rukom zgrabim ga, a on mi, zajedno s onim zadnjim mlazom, odleti u školjku, obloženu mojim toplim i masnim “pozdravom iz unutrašnjosti” … I zamisli, u onoj gnojnici, još uporno zvoni!
– Ne trebam ti ni reć´ da je zvala Ona, s pitanjem od dvije riječi: “Pa dokle?!?”
Dakle, mobitel zvoni, zadnji krici i želučana kiselina najavljuju kraj muke. I konačno tišina.Vražja sprava crkla. Ostalo mi je snage samo povući vodu i udaljiti se u nepoznatom pravcu, što sam i učinio.
– Sjećaš se … – zbori on skrušeno – to jutro zvao sam tebe da mi oglasiš nestanak mobitela. Morao sam pred Njom, jer sam “prodao” priču o izgubljenom telefonu, ali bez povraćanja! Zamisli da sazna kako sam se izbljuvao na Njezin poziv. Odmah bi se mogao početi pakirati! A čak sam i sretnom nalazniku obećao nagradu! Taj bi mogao biti jedino kakav “meštar” od kanalizacije ili štakori …
-Ma znaš što – nastavlja moj drug ogorčeno – uskoro smo ti mi muški gotovi ako se ovo ovako nastavi …
– Zašto kume? – upitah, ne sluteći kud on cilja …
– Za jedno pet godina nas muškarce žene uopće neće trebati! Samo čekam reklamu za najnoviji tip mobitela koji će imati i ove mogućnosti: Nazovite broj “taj i taj” i saznajte kada su vaši plodni dani, kako najbolje putem vašeg mobitela mjeriti bazalnu temperaturu, utvrditi stupanj ovulacije … zatim za početni paket “začeto odmah” pritisnite broj 2! Već u slijedećem ciklusu, na vašu adresu stiže naš mobilni uređaj s potrebnim količinama svega što vam treba za bla, bla, bla …
– E, najebali smo, velim ti ja … a sami smo si krivi … Sjećaš se kako smo ponosno pokazivali: “Gle, moj je manji od tvog!” Pokoljenja koja dolaze neće nam to oprostiti!
Rastali smo se zabrinuti i pokunjeni. Reče mi on s zrncem nade u glasu:
– Ajd, smisli ti nešto do idućeg (o)bloga pa javi …