Moj “deda” i ja
Koji deda je najpoznatiji u Karlovačkoj županiji ?
Ako ste pomislili na pokojnog ex ministra Boljkovca, blizu ste …Možda će se drugi sjetiti kralja tetoviranih tijela “Dede” Jurkovića…Nije ni on.
Ajd’ razmislite malo…
Da, iako je taj “deda” nagluh, već točno 20 godina pomaže onima koji zaista ne čuju.
Je’l vam se pročistio bubnjić i upalila lampica ?
Pa, naravno, lik iz naše reklame za slušne aparate, koji već, da dobro ste pročitali i čuli – dvadeset, brojkom 20 godina opstaje u promidžbenom programu Radio Mrežnice!?
Nisam siguran, ali, nek me netko demantira, mislim da je ta reklama najdugovječnija u hrvatskom eteru, osobito radijskom. Nešto kao “Gupčeva lipa” među spotovima raznim.
Moram priznati da sam, a valjda to s godinama dođe, jako ponosan na tih 35 sekundi i tekst napisan dok još nije bilo Fejsa, niti ičeg sličnog, a radijska reklama, uz one televizijske i poneki jumbo plakat, bila je glavno promidžbeno oružje.
Automobili proizvedeni te 2002. godine, već su propisno truli, neki i na Feroteksu ili kod Novice. Djeca,tada rođena su studenti, a napredniji se poženili i poudavale, ima već i podmlatka…
Ja sam tada imao napisanu tek jednu kratku priču, ali i stotine tekstova za reklame. Boljih ili lošijih, ali kako god, ova je ostala uklesana u copywritersku stijenu ,poput slova na Baščanskoj ploči !?
Svijet se od tada promijenio iz korijena, odolijevaju samo “deda i njegova unuka” s dijalogom :
Unuka telefonom zove : Halo, deda, čuješ li me?
Deda: Halo ,’ko je, ‘ko je to ?
Unuka :Ja sam deda, tvoja unuka !
Deda : Muka mi je muka…Niš’ ne čujem!?
Unuka: Deda, unuka Karmen je, Karmen !!!
Deda, Ah, da muči me taj kamen u bubregu , fala na pitanju…
Unuka: A, dobro deda, popodne dolazimo ja i brat.
Deda: A, kada će izbit’ rat??
Dalje u tekstu reklamiraju se slušni aparati i sve po zanatskom redu…
Unuku je odglumila Jasna , tada Halovanić , a dedu – ja.
Jasna, koja radi u karlovačkoj knjižnici uvijek me pozdravi s “O, bok deda”, ja uzvratim, s “ne čujem te, unučice, glasnije divani,,,”
U reklami sam nastojao zvučiti kao moj pravi djed Janko, kojeg su svi zvali Jankula i koji je bio izravna inspiracija za tekst, jer je čuo stvarno svaku desetu…Opisao sam već negdje dijalog između njega i bake Mace, koji se ponavljao svako malo:
Maca : Stari, kaj blejiš u tu televiziju, kaj ne čuješ da krave blejijo, treba ić iskidat i sena im bacit !
Jankula: Ne reagira, samo još jače nakrene uho prema zvučniku..
Maca: Sad , tobož ne čuješ…Najbolje tako, da..
Jankula: Još bliže je zvučniku, baku ne doživljava, ali ona je uporna..
Maca: Ki će opet Damir morat u štalo, koda on nema za učit, opet ima jedan iz matematike
Jankula ne trepće, briga ga za krave i moje razlomke…
Maca, vadi zadnje oružje: Ajde krave blejijo da ih s u Trebinju čuje ! Jeba te pas šumasti!
Jankula: Jeba tebe pas živčani !
Maca: A, to čuješ, ha…!?
Kad sam shvatio da gazda Mirko iz Eurooptike ne misli mijenjati reklamu,pogotovo ovaj prvi dio, (veli on, ni Coca Cola ne mijenja recept koji prodaje proizvod, pa šta bi on..) odlučio sam taj kratki dijalog proširiti, pa 2015. napisao scenarij za kratku kazališnu predstavu koju sam zajedno s Darijom iz KUD-a “Izvor” iz Generalskog postavio na daske Zorin doma u sklopu Festivala kazališnih amatera.
Predstava se zvala “Gluh & gluhlji”, a koliko sam čuo, lijepo je odjeknula…Ali, kako sam ja stvarno natovaren poslom ko ciganska kola sa sijenom kojeg su nekad skupljali po selima, taj segment umjetnosti nisam dalje razvijao…Budem, u drugom životu..
Do tada, ravnat ćemo se po onoj, čast Hajduku koji živi vječno, ali i moj “deda” nije daleko od te titule…!!??
Čujem, ne viči….