Moj galebe

Moj “sve pet” prvaščić,nakon što je savladala sva slova i umijeće čitanja, ljetni raspust koristi za usavršavanje novonaučene vještine,pa pročita dobar dio naslova iz novina,koje ja donosim doma svakodnevno.
Pa,pita ona jedno od tisuću postavljenih pitanja,na koja valja odgovoriti,jer zna se da, tata sve zna…
– Kaj to znači ” Galebareći,imao sam nekoliko stotina žena”?
– E,zlato tatino,galeb je ptica , a “Galeb” to je naziv za momka koji u ljetnim mjesecima zavađa cure i žene,uglavnom strankinje,pa se malo druže,ljube i tako…
– A one mu se daju ljubit´,ako ga ne poznaju ? – pitaju radoznala i neupućena dječja usta,tražeći komletnu informaciju,a ne nekakve maglovite odgovore,kao da sluša “Aktualni sat” u Saboru…
Jedva nekako, objasnio sam kćeri srž stvari,iako mi je bilo jasno,da to njoj baš i nije jasno,ali nisam se jako sekirao,jer to su ionako pojave i događaji,koji ovoj “on line” generaciji neće biti ništa drugačiji od nekakvih partizana,ustaša,samoupravljača,omladinaca i ostalih iskopina dvadesetog stoljeća,o kojima će deda i njegovi pajdaši satima raspredati uz “Uvin čaj” i one čudne pjesme o prvoj ljubavi i nekakve “Čavoglave”…
I zaista,svake godine u ovo vruće ljetno doba,na Tv-u,novinama,ukazuju nam se oronuli tipovi muškaraca iz podvrste ” Dinaridus galebus vulgaris”,koji se besramno hvališu i ,zauzimajući pozu Rudolfa Valentina,objašnjavaju naciji,kako su onomad povalili pola Europe i susjednih kontinenata.
Po njihovim tvrdnjama,”padale” zu najčešće plavuše,ali nisu oni,u punoj galebarskoj formi baš birali što će baciti pod junačka,ulavnom “hajdučka jaja”.
Dalo bi se zaključiti da su bljedolike sjevernjakinje samo čekale,kada će ih za ples zamoliti princ iz njihove mašte i obljubiti ih istu večer,na surovoj hridi ili u parku punom borovih iglica i mrava,koji su još satima nakon ostvarenja ljetnih snova, izlazili iz gaćica i hlačica,zadovoljene Fride,Helge,Ingeborg…
A,on je bio jednostavno neodoljiv…Preplanuo,crn,visok,po,kao jadranska obala razvedenim prsima ,dlakav.Usred tih dlaka lančina s privjeskom,a u ustima žvakača ” Živilne Tovarne Kolinska- Double bouble”,koju pod hitno valja zamijeniti s “Spearmint” žvakom,koju će mu ,nakon pretapanja slina pokloniti “fureštica”,netom kapitulirala i svježe zaljubljena u Duju,Šimu,Nikšu…
Kad bi se izračunalo,trajanje sezone i broj mogućih “galeb- uboda”,s onim brojkama koje spominju umirovljeni galebari,došlo bi do velikog nesrazmjera,ali koga briga…
U ono mračno socijalističko doba,to su bili naši moderni gusari,koji su otimali žensku čeljad iz postelja prozirnih zapadnjaka,koji samo misle na posao,profit i na kolegu s posla,koji ima tako tvrdu,nabildanu guzu..
Pravi “jahači” bili su naši momci,naši galebovi.Oni su ustvari kažnjavali trule kapitaliste,tako što su njihove ženke punili tečnim samoupravljačkim bjelančevinama,a ako bi se neka i odlučila na korak poput udaje za lokalnog momka ,taj je bio na sto muka.
Sve je to o kej,priznanje za trud i uspješno zavođenje,ali jebemu miša,ako se oženin,ode karijera galebarska u propast,zauvik…
Jednom mi se čak,jedan od poznatijih crikveničkih zavodnika pohvalio,kako je njega tadašnji Predsjednik Općine,javno isticao za primjer,na jednoj partijskoj ćeliji,kao momka koji je ove godine,ljetovanje učinio ugodnim samo djevojkama iz bratskih Republika,kao i drugaricama iz Mađarske ,Čehoslovačke,pa čak i dvjema Ruskinjama .
– E,te su me dvije blizankinje “baćuške” umalo došle glave,požalio se.Tjedan dana su me hranile salamom ,napajale vodkom i skakale po meni,bez prekida.Nikad nisam znao koja je koja i koja će se baciti na mene…Mater je već zvala Miliciju,da me nađu,jer se tjedan dana nisam pojavio doma,a to moi nije bio običaj.
Na rastanku su mi ostavile “karton” vodke,jer su se malo precijenile,inače ne bih dobio ništa, osim “picajzli”,koje su me uporno,onako po ruski zajebavale,dok nisam potrošio dvije kutijice “Neopitroida plus” i potamanio sve ruske buhe,mamicu im sibirsku…
AIDS i ostale moderne anomalije,tada još nisu postojale,a zaštita je bila samo bespotrebna gnjavaža..
Slušajući te,uglavnom lovačke priče,potpuno razumijem tu ekipu.
Nije im lako.Nasljednika nemaju,sada su neka druga vremena.”Komadi” se love drugačijim,modernijim sredstvima,s modrnijim pomagalima- mobiteli,e-mailom- chatom,bogtepitaj,čime još.Umjesto vina za opuštanje,puknu se “bombonima” ili povuku “lajnu bijelog”,tako da se ujutro i nemogu prepoznati,a kamoli sjetiti se što su radili..
Naši “Galebovi” iz 60-ti,70-tih i 80-tih su svedeni na razinu starih,izumrlih zanata.Nešto kao grnčari,remenari,vodeničari.Izumiru polako,a s njima i njihov zanat.
Preostaje im još samo usmena predaja i prisjećanje na dane kad su pjegave Holandezice(pirgave ko pureće jaje),za Božić slale paketiće s poklonima svojim momcima s mora,a za Uskrs ih zvale da ih posjete u vlažnim Rotterdamima i Amsterdamima….
A kako sam i sam sva predbračna ljeta proveo na moru konobareći i naravno galebareći,mogu ih u potpunosti razumjeti.Lijepo su u dugim zimskim danima prisjetiti načina na koji su moje ime ,mučeći se izgovarale žutokose Germanke.
“Damija”,”Damla”,Dami…r.
Lipo li je,lipo li je,na lažini suvoj ležat…moj umirovljeni galebe,umornih krila,sijede ili ćelave kose,proširena struka,pogrbljenih leđa.