Multikompliciranje

Lako je danas. Sve je u đepu, sve je doslovno na dlanu. Na mobitelu se ima sve, s njim se može sto čuda napraviti i obaviti. Postao je enciklopedija, bankar, televizija, foto aparat, album, kamera, igračka, baterijska lampa, kalendar, rezervni mozak, zna prognozu, broji ženama plodne dane, vodi vas nepoznatim cestama , cijeli svijet zna gdje ste. Često puta on se bolje snalazi u modernom svijetu od vlasnika.
Srećom, policija je konačno povećala kazne za njegovo korištenje u vožnji jer je tipkanje pri brzini od sto na sat postalo normalno. Ta mala svjetlucava napast je postao upravo ono što je ona priglupa japanska igračka „Tamagochi“ imala namjeru postati- nešto na što moraš stalno imati brigu , paziti ga, puniti, hraniti, čuvati ga vlage, vode i nedajbože ga izgubiti!? Ta tamagočijad je izumrla, jer su navalili Pokemoni, koje si morao skupiti sve, ali sve su to puste plastične sezonske izmišljotine naspram Njegovom Veličanstvu -mobitelu.
On je mnogim jednosmjernim mozgovima dao misliti. Kad on zatreperi, zavibrira, zazvoni, sve se prekida, jer On se oglasio, a to se ne ignorira. E, tu se mozak račva i uključuju do sada zamrli dijelovi. Kako? Lako…Taman da ste na WC-u, mali zakmeči, provjera je šta je…Jedan moj drug, rekao je da mu se umalo dogodilo da s njim obriše dupe!? Ono, u jednoj ruci Ajfon u drugoj sabrana djela toalet papira. Bleji u ekran, potreba izvršena, poruka poslana, pa umjesto lijevom u kojoj je papir, krenu prema guzi desnom, gdje je stajao malo tvrđi i veći komad pomagala…U zadnji čas, veli povukao ruku i zamijenio ljevicu i desnicu. Na pitanje , je’l mobitel zaurlao kad je vidio da bi mogao završiti u govnima, sterao me u milokliz!?
Istovremeno se jede, i lajka. Kuha ručak i kućnim telefonom čavrlja, a usput i chatuje s već nekim. Što je limarima opšivati grede i rogove na krovu, a svako malo baciti pogled na profil, jel tko lajkao onaj glupi video s onim Rokijem…
Kad ja malo bolje mućnem gigabajtima u glavi, moj dar za raditi masu stvari istovremeno, nije donijela mobitelizacija , ni kompjuter, u stvari ništa od tekovina digitalne revolucije.
Počelo je to u pubertetu, kad je tata iz Njemačke donio radiocassetofon,a ja na njemu našao Radio Luxemburg, kad su mi sestrične iz Zagreba ostavile par odličnih knjiga, koje nisu bile za moj uzrast, ali djelovale su prokleto uzbudljivo i odraslo, kad smo konačno kupili televizor u boji, na kojemu je i Bebek izgledao i zvučao svjetski.
Dakle, vrijeme je za spavanje, Čkalja se krevelji na teveu, na radio hvatam top listu, istovremeno čitam. Ako mama ili baka skuže da to nije kemija ili fizika, uzimam udžbenik iz nečega, a unutra krimić o Lunu kralju ponoći. Duhovna obnova i kršenje mojih multipliciranih pubertetskih prava išlo je uglavnom ovako:
One :Zakaj sve dela ? Radijo, televizija, a nit gledaš, nit slušaš, nego blejiš u taj roman…!?
Ja :Kome smeta?
One :Kako ne smeta..!?Ovi se na radio derejo koda je kolinje !? Televizija šumi, treba ić na pod(tavan) anteno poriktat !
Ja : Ne šumi niš, o je pjesma takva…Pink Floyd…A na radio slušam London – tako učim engleski.
One, uglas: Sve to troši strujo ! Ošumavit ćeš i oćoravit!( Ovo se na žalost i obistinilo, srećom pedeset godina poslije…)
Ja : Sve mi to treba, nemojte bit zaostale…
One : Baš će ti to nogometanje, tamburanje i ti vražji amerikanski filmovi čuda pomoć …
Pokazalo se da je tada usvojeno postala vrlo dragocjena Dadopedija, u koju tako često posegnem,a podaci tada uliveni u mlađahnu kuštravu glavicu, dan danas mi koriste.
Još gore bi bilo kad bi istovremeno slušao utakmice na radiju, gledao Nedjeljno popodne na teveu, i naravno čitao Đuboks, koji je imao intervju s Jagggerom, a to se moralo naučiti napamet…Kad bi Dinamo zabio gol, skakanje i urlanje, uglavnom bi rezultiralo čupanjem kablova iz struje, a to je bio znak da nema više razgovora, nego, tranzistor na baterije u ruku ,pa na rezervni položaj, na sjenik.
Ta vještina služenja mozga, naravno ruku i jezika istovremeno sjajno mi je koristila u konobarskim danima, a da ne pričam na ovom poslu…Tako da sam ja, k tome još potkovan Šuvarovim eksperimentiranjem , ovaj napad moranja stizanja svega, dočekao spreman i ne pada mi teško.
Kako stvari stoje, kako je sve multiplicirano i slojevito, jedina stvar koja će ostati, baš onako istinski jedna, jedina i jedinstvena, je- smrt. Ono, baš – jedan kroz jedan. Ravna crta, ravnomjeran zvuk.
The end.