Pristigli tada iz svih krajeva Hrvatske, od Slavonije do Dalmacije, Istre, Rijeke, Senja i Zagreba odatle su krenuli put ostalih ratišta i najžešćeg Vukovara. Polovica njih s tih se ratišta nisu vratili živi, a oni koji su ostali živi danas su invalidi. No, to ih nimalo nije spriječilo da upravo danas posjete Mejaško Selo i prisjete se svih dobrih ljudi koji su ih prije 21 godine ovdje primili u svoje kuće.
Damir Radnić i Viktorin Jurić dio su ekipe koja danas evocira uspomene na početak svojih ratnih dana.
Tada su popunjavali 2. gardijsku brigadu, pa su se i vodili kao njeni članovi, iako su bili dragovoljci HOS-a. Za Mejaško Selo i rijeku Koranu vežu ih sjećanja na prvo vatreno krštenje. I dok je Radnić svih ovih godina održavao veze s ljudima koje je upoznao tih ratnih dana u ovim krajevima, svi ostali pripadnici HOS-a danas su nakon 21 godine prvi put ovdje. Uzbuđenja ne manjka, a kad govore o tim danima, u očima im se naziru suze.
U Vukovaru poginulo njih 25
Iz Mejaškog Sela otišli su prema zagrebačkom Borongaju, a potom u Vukovar. Od njih 58 u Vukovaru su svoje živote ostavila 25-orica.
U D.Resi imali smo odličnu logističku potporu
Iako se HOS-ovce uvijek "guralo" u nekakve paravojne postrojbe, i Radnić i Jurić dobro se sjećaju logističke potpore koju im je ovdašnji MUP davao.
– Da bi sve to bilo kompletno brinuo se g. Željko, Pauk. Imali smo kamp u Bosiljevu, oružje, bili dobro uvježbani, prehrana, odjeća, šatori, sve je to išlo preko njega, kaže Radnić.
S njima 91. g.bio i Francuz kasnije ubijen na Ovčari. Danas njegov brat u D. Resi našao ljubav života
Ono što među brojnim detaljima vide i kao prst sudbine je i podatak da je te 91.godine u njihovom društvu u Mejaškom Selu bio i jedan Francuz, dragovoljac – Jean Michel Nicolier. Ubijen je na Ovčari, a posthumno je odlikovan prošle godine. Njegov brat, Paul Nicolier pronašao je ljubav svog života u Dugoj Resi i danas s nestrpljenjem očekuje druženje s ljudima kojima se njegov pokojni brat pridružio te ratne 91.
– Upoznat će ljude s kojima se njegov brat družio, ratovao, živio, ljude koji su mu pomagali, nama je to jedna divna priča i splet životne sudbine, kažu nam.
Okupljeni HOS-ovci i danas govore o ovdje začetim prijateljstvima, ali i prijateljstvu s vlč. Perom Repićem kojeg će i danas posjetiti.
Kako ne sudjelovati u stvaranju povijesti?
Viktorin Jurić, inače rodom iz Tuzle, te 91. godine u Mejaško Selo stigao je iz Beča. Poput ostalih kolega završio je u Vukovaru i uspio se u proboju dugom 30-ak sati, noseći ranjenog prijatelja, izvući 18. studenog.
Bila su to vremena kada se nije moglo ne sudjelovati u stvaranju povijesti
– Kako sam mogao biti gore, to se ne može "ostaviti", moraš doći i došao sam s nekoliko prijatelja, priča tiho, samozatajno i skromno. Tek nam njegov prijatelj odaje da je Viktorin kasnije opet prošao pravi ratni pakao u kojem je izgubio i nogu.
Ratna vremena ona su kad su stvorena prijateljstva za život. A ta prijateljstva žive i danas, kroz sjećanja na 91. ali i na sve one kojih više nema među njima.
– Ta su prijateljstva skovana u najgorim trenucima života. Od nas preživjelih, svi smo invalidi, ranjeni po 5- 6 puta, ali evo, danas smo ovdje i silno se veselimo ovom susretu, kažu Radnić i Jurić.