Napucaj me sad, napucaj me sad!

Legenda kaže da puška, ili pištolj, jednom godišnje sami opale. Onako, sami od sebe, iz čista mira.

Izreka je, jasno, izmišljena, ali s razlogom. Pokazalo se ovih mjeseci vrlo jakim razlogom. Onaj tko se toga držao i pazio kako rukuje s oružjem, nije dovodio u opasnost sebe i druge, dok su svi koji su čačkali po okidaču, kad-tad napucali sebe ili nekog drugog. Da ne govorim o onim neodgovornicima, koji ostavljaju puške i pištolje nadohvat radoznalih dječjih očiju i nespretnih ruku. Napunjene, naravno… Imao sam namjeru već prije opaliti po ovim “samoopaljencima”, ali uvijek su neke teme bile aktualnije pa završavale (o)bložene na ovim stranicama.

Kada su početkom godine mnogobrojni policajci, zaštitari, lugari i tko sve ne, zadužili pištolj “HS 2000”, bio je to lijep uspjeh karlovačke tvrtke “HS Produkt”. Ispunila se ona Ðodanova, o hrvatskom samokresu u hrvatskoj ruci, jer nakon lisnice s kunama i putovnice, red je bio da za hrvatski pas bude pripasana domaća pucaljka, a ne kojekakvi “tetejci” i ine stranjske kubure… Svi sretni i ponosni, a onda je nastupila pizdarija… Svako malo netko se s najnovijim tehnološkim dostignućem nestručno poigravao – poslovično, na radnom mjestu, gdje se u pravilu nađe civila, koji se tu vrzmaju pa nalete na obuku baš u nezgodnom trenutku.

Opaljivali su pištolji u rukama “Sokola”, u Afganistanu, u holu za izdavanje dokumenata u Zagrebu, po kućama i garažama… Eto, nesretna žena došla po novu osobnu iskaznicu baš u trenutku dok je novu igračku upoznavao dežurni čuvar reda. A znate već kako djeca postupaju s novim igračkama… Šerafe i vintaju, dok nešto ne slome i pokvare. Tako je i ovaj zaigrani “plavac” poništio gospođi u redu staru osobnu jednim metkom. Jebiga, ona rupa viška na debelom mesu, nije bilo namjere… Evo, Kirina mi, sam je opalio!

Digla se graja, strka, pojavile se sumnje u ispravnost pištolja, bla, bla… Uostalom, priznajte da je to moguće! Kako ne može sam opaliti? Pa zašto se onda zove “samokres”. Sam kreše, čak iako je zakočen i nema metka u cijevi! Dobro, pretjerao sam malo, ali izgovori su bili na tom tragu. Ne daj, Bože, da bi krivac bila slaba, kratka, nedovljno dobro savladana obuka… Tko, ja!? Ja da ne znam rukovati s tim pištoljem!? Ej, kume, na koliko sam ja svadbi rastjeravao vrapce s malo boljim “mašingeverima”! A ispalo je upravo tako. Evo vam novi “gan” pa ga proučite. Ništa novo, prosto k´o pasulj… Ubaciš metke, repetiraš i… Dobro, dobro, pa nismo više mali – pomislili imatelji pucaljki i zaboravili da se opaljenje ipak jednom godišnje mora dogoditi…

Sjećate li se one zajebancije s početka devedesetih, oko “novogovorbene uljudbe”? Bilo je pitanje kako se po novome kaže “tata”?
– “Mamokres”!
Da, između ostalih, dodali bi zlobnici… Dakle, kad nedovoljno dobro obučeni mamokres u ruke uzme samokres, to može biti vrlo opasno, pa zato mene igrarije s dugim i kratkim cijevima ne zanimaju. Štoviše, smatram da je ljubav prema oružju, kao i prema (pre)velikim automobilima, najčešće podsvjesna želja muškarca za produženjem glavne životne pucaljke, sigurno smještene u gaćama. Iako me tata “pilio” s razgledavanjem, iz Njemačke prošvercane “Zbrojevke”, a deda mi je brzo tutnuo u ruke lovačku “duplenku”, pa udri po vrapcima. Nije me to baš dojmilo. Kauboji su na platnu jedno, a stvarnost je nešto sasvim drugo… Evo, sjetio sam se sad da je baš ta lovačka puščetina opaljivala sama, i to vrlo često!

Evo štorije:
Kad je deda zašao u pozne godine, istupio iz Lovačkog društva, nastavio je loviti lisice, onaku u “fušu”, i to iz postelje! Evo, što je moj predak Janko smislio: Na ledinu, odmah ispod štale, kad bi pao snijeg, privezao bi pokojnu mačku ili kakvog nesretnog psa, za kolac. Nakon toga bi, poput “Prsana”, sproveo žicu preko krova štale, po ambaru, sve do iznad vrata svoje spavaće sobe. Tamo je na učvršćenu žicu montirao zvonce, ono za krave. Vrlo jednostavan sistem dozivanja. Jebeš današnje “wireless” mogućnosti, nisu fora… Lukava lija, radoznala i gladna, dođe do “Švedskog stola” i naivno počne vući plijen. Žica se miče, drži leš, a zvonce zvoni! Slijedi egzekucija. Deda ustaje i, poput duha, u dugačkim bijelim gaćama kreće na tavan štale. Tamo je “duplenka”, napunjena i spremna. Lija i dalje uporno vuče za mamac, ne sluteći da joj teku zadnji trenuci. Bijela snježna podloga, žuta lija i udaljenost s koje bi pogodio i Ray Charles. Bum, i gotovo.

A još korak dalje otišao je jedan susjed, koji je sve to isto napravio, ali njemu se čak nije dalo ni ustajati pa je montirao pušku na otvoreni prozor, učvrstivši je da se ne miče. Žicu, svezanu za mamac, spojio je na otponac puške! Upecao je tako nekoliko lija, koje su doslovno počinile samoubojstvo iz nehata, kad se dogodila nesreća, koja se jednostavno morala dogoditi. Jedne večeri, nestašno tele iz iste je štale, na kojoj je bila montirana ova lisičja stupica, izjurilo van i krenulo se protrčati po svježem snijegu! Jadno i zaigrano tele nije računalo na žice i prepreke, pa je zapelo za zamku. Puška je opalila, pa su susjedi neplanirano imali teletinu na meniju idućih nekoliko mjeseci!

Ove dogodovštine pokazuju da te proklete pucaljke stvarno same okidaju. Pogotovo kad im je ljudski faktor od velike pomoći. Pucajte se, znate već kako, pucajte od zdravlja i nek nam što češće pucaju šampanjci u bilo kakve svrhe i slavlja. I ne zaboravite:
A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška bit´ će ubojita!
Tako mi Ðeferdara* moga!

* Turc. = puška