Narodni lekar
U prošloj priči opisao sam odlazak jednog roditelja na nagao i neočekivan način. Mama je, hvala Bogu, još živa i zdrava, a ovih dana postaje mi jasnije što je tome razlog. Iako se kod nas od pamtivijeka škrinje i tavani pune ovim ‘kancerogenim’ namirnicama, nekako odolijevamo poremećaju stanica, jer ne sjećam se da je unazad pola stoljeća netko zaradio bilo koju vrstu raka. Čak ni po horoskopu rak nas neće. Ovo je priča o maminom čuvanju zdravlja, koje su, nehotice za nju, proveli ‘osloboditelji’, što banuše u moje i susjedna sela s jeseni ’91.
Dakle, svinjetina, prerađevine, crveno meso, šunke, kobase, dimljeni špek, sve je to po zadnjim istraživanjima turbo kancerogeno i, ako voliš sve ‘pod 45’, eto tebe vrlo brzo na onkološkom odjelu… Kako su Krajišnici mami, pa i baki i ostalima koji nisu htjeli put Karlovca, sačuvali zdravlje, protjerali te kance… karce… jeb’ga, te bolešture, a da ni pola semestra medicine ni prehrambenog fakulteta ne imaše…? Evo…
Negdje pred Uskrs ’92., dođe patrola i najavi mami pretres kuće. Ono, nikad se ne zna kakva cevka se na tavanu ili u podrumu može naći. Dvojica iz komandnog kadra sjeli u kuhinju, mama po običaju skuhala kavu, natočila bolju rakiju, kekse nema jer daleko joj dućan u Cerovcu, a slatko deblja, je l’ tako? Dok su njih dvojica s mamom i bakom neobavezno ćaskali, ljudovali, srkali kaficu i šljivovicu, druga ekipa je, tobože, pretraživala tavan. Svoje vozilo, valjda onu ‘stodesetku’, parkirali su uz grabu, baš u mrtvom kutu, ako se gleda kroz prozor kuhinje. Akcija ‘oslobođenja’ kancerogenih suhomesnatih proizvoda bila je munjevita i dobro uigrana. Dvojica su s tavana skidali kobase, table špeka i šunke, druga dvojica držali su šatorsko krilo u koje su letjele ‘tempirane bombe’ finog mirisa po dimu… Za 5 minuta sve tri svinje, koje su te zime pale, pale su u ruke neprijatelja.
Kad su utovarili plijen, došli su u kuću, šeretski priopćili kako na tavanu nema ništa, a podrum neće pregledavati, jer su po rakiju i vino ionako išli, kao u socijalnu samoposlugu… Znamo mi, Jano, da ti nemaš oružja, al’ jebiga, naređenje je da se sve kuće pregledaju, eto… Cug po još jednu putnu… Čekajte, čekajte, evo litra lozovače, nek’ se nađe… ‘Ajde, živjeli… I odoše, smijuljeći se ispod brka.
Kad je za koji dan mama krenula na tavan po malo mesa za u grah, dobro da je nije šlagiralo… Ostavili su joj pol’ načete kobase i frtalj šunke s koščurinom s malo mesa… Jeba vam pas mater …ičku! Psovala je, al’ ne preglasno, jer nikad se ne zna tko partolira cestom. Bijesna k’o divlja mačka, odjurila je u Komandu, požalit’ se na bezobraznu pljenidbu! Naravno, ovi su se pravili ‘grbavi’. Pa, bila si doma, nitko nije provaljivao niti krao… šta sad ‘oćeš…? A niš’…
Kako nam je kasnije ispričala, te je godine imala najbolju liniju, tlak u granicama normale, a roba joj je bila taman… Ni svjesna da su joj privremeni komšije u stvari produžili život, darovali zdravlje, a sve po recepturi narodnog lekara, koji zna što je za organizam najbolje! Kad danas stane na vagu, veli: da se bar opet malo zapuca, pucali bi od zdravlja!