Navijač u mirovini

“BBB” zapalili vagon s ” Delijama”, “Torcidaši” zapalili auto s dinamovcima u Dugopolju, navijač pao s maksimirske tribine, “naši” rasturili stadion na Malti, potukli se međusobno u Budimpešti. U splitskom derbiju grupa “navijača” vrijeđala tamnopute igrače “modrih” glasajući se poput majmuna, itd., itd.

Ovo je samo djelić dobro nam poznatih “akcija stadion” i na putu do borilišta i natrag. Što se tiče navijanja i navijača, sve je otišlo u 3PM. Osobno se smatram navijačem u mirovini, točnije, promatračem bez suvišnih emocija. Da mi je to kakva baba vračara predvidjela tamo koncem sedamdesetih i kasnije, stjerao bi je u muški spolni organ po kratkom postupku!

Osim buljenja u TV, moja vruća navijačka krv vukla me je još maloljetnog u Zagreb na Dinamove utakmice. Bile su to vratolomije i laganja doma (zakasnio sam na bus pa sam stopirao) i posezanje za sličnim prozirnim isprikama. Lova nije bila problem jer se za “dvije crvene” putovalo do Zagreba i natrag, uključujući obavezno “švercanje” tramvajem, a karta za “istok stajanje” koštala je preostalu “crljenku”.

Kasnije, za vrijeme studentsko-radničkih dana u metropoli, nisam izostao niti s jedne utakmice Dinama, Cibone, reprezentacije … I nikad, ali baš nikad, nisam potegao šaku (tek ponekad sucu srednji prst), a kamoli lanac, bokser, kolac ili nešto iz sadašnjeg obaveznog naoružanja navijačkih plemena. Zato se sad sa sjetom tipičnom za jednog umirovljenog navijača sjećam te nevinosti navijanja i odanosti plavim bojama.

Od svih putovanja i zgoda najdublje mi se urezalo putešesvije u Atenu 1985. Tada nepobjediva “Cibona”, na čelu s genijalnim Draženom, bratom mu Acom, Knegom, Nakićem, Ušićem, Čuturom – gazili su sve pred sobom i plasirali se u finale Kupa europskih prvaka, gdje ih je čekao također strašni madridski “Real”. U postojbinu olimpizma odlučili smo, moji drugovi i ja, putovati najjeftinijom varijantom – vlakom do Šida, dalje vozom do Skopja, pa autobusom do Atene. Natrag istim putem! Doma sam prodao priču da imam naporan tjedan na “faksu” pa mi treba riješeno pitanje ishrane bez mojih napora. Mama je spremno ispekla kokoš i pile, umotala u srebrni papir cijelu kobasu, šunke, ispekla poveći domaći kruh, spakirala vrećicu jabuka, natočila kanistar vina i litru “šljivke” (da se ima čime nazdraviti kad položim te važne ispite) i ja krenuh natovaren put Zagreba, jednako kao i “jugošvabe” koji su busom jezdili u “Minken”. Tako naoružan, punoj torbi pridodao sam samo još kapu, šal, zastavu, pa na kolodvor …

Nakon dana i pol putovanja stigli smo u carstvo Metaxe, starih mitova i, pokazalo se kasnije, prekrasne bajke, jer su Cibonini vukovi deklasirali Španjolce. Navijači “kraljevskog” kluba bili su izuzetno miroljubivi pa smo ubrzo komunicirali na španjolsko-hrvatskoj verziji engleskog jezika uz pomoć ruku, nogu, grimasa. Oni su nas nudili španjolskim pivom, a mi smo uzvratili ostacima “šljivoviskija”. Uglavnom, hipi situacija – peace and love! Pobjeda, putovanje kući balkanskom rutom, hvalisanje po Zagrebu i nekako položen jedan ispit zaokružili su taj “veliki tjedan” uoči stvarnog Velikog tjedna i povratka doma za Uskrs.

Šunkica, jaja, miris blagdana i čavrljanje uz ručak. O putu u Atenu ni zucnuo nisam. Bio sam uvjeren da će to ostati moja mala slatka tajna. Oh, kako naivan sam bio … Moj susjed Stevo koji je “arbajtao” u Njemačkoj, svojoj ženi je naredio da mu kupuje dnevne novine svaki dan. Po povratku doma on bi navalio na slova, a potom bi svi skupa uz čašu “drajsana” komentirali događaje u zemlji i svijetu. Tako je on došao do nas i s vrata povikao:

– Boga ti, Damir, kaj si ti u Grčkoj bil na utakmici!?
– Ja??
– Evo te na naslovnoj strani Večernjaka, kaj ti to nisi vidil – topio me lagano Stevo, ne znajući da sam ja još debelo putovao iz Grčke kad su te novine ugledale svjetlo dana.

I zaista, koji je to peh. Od 16.500 navijača, foto aparat se zaustavio ispred naše grupe na tribinama. Slika jasna i oštra. Moja faca, šal iznad glave i pogled pun pobjede i sreće. S obzirom na to da je jedino Dr. Ivan Ribar od mojih suseljana dospio na naslovnicu novina, moja mala laž bila mi je u sekundi oproštena. Ja sam bio dužan jedino ispričati sve u detalje …