Ne klepeći japankama

Kad narastem, želim biti saborski zastupnik! Tako je napisao učenik jedne škole u svojoj školskoj zadaći.
Mali je , ili dobro obaviješten ili mu je baka pričala o ekipi koja tako malo radi, a dobro zarađuje. Jer jedina kasta koja ima više slobodnih dana od učenika i učitelja zajedno su upravo naši dični zastupnici . O odgovornosti i moralu, ne bih ovom prilikom. Što kažu brojke zas 2018. godinu ?
Evo:
Narodni poslanici imali su 64 radna dana slobodno.Kad pribrojimo vikende, a to je još 104 dana + blagdane i praznike, kojih je 14, dobivamo fantastičnih 182 slobodna dana u godini!? Znači pola godine Markov trg ih ne mora vidjeti…Pola pijem, pola Šarcu dajem!?
Teška je to kuna, nema što…
Samo za usporedbu, kako se dužnost i povjeren posao malo drugačije da shvatiti i provestio u djelo:

Nahebali k’o žuti…

U Drugom svjetskom ratu, pacifički su otoci bili poprište krvavih bitki. Predstavljali su strateške položaje za koje su se otimali Saveznici kako bi tamo postavili vojne baze za napad na Japan. Zauzvrat, japanski vojnici poslani su na ove otoke kako bi ih branili pod svaku cijenu. Mnogi, uključujući i poručnika Hiroo Onadu, dobili su upute da se bore do smrti. Predaja nije bila opcija, pa je Hiroo Onada slijepo slijedio zapovijed. Čak i kad je Drugi svjetski rat već odavno završio. Nastavio se boriti čak i 29 godina kasnije !?
Predaja je bila neoprostivi grijeh , ta riječ nije postojala. Umjesto toga, govorilo se o “trpljenju nepodnošljivog i neizdrživim patnjama.” Takav stav doveo je poručnika Onadu i njegove ljude u situaciju da se skrivaju na planinama otoka Lubang na Filipinima nakon što su savezničke snage oduzele otok Japancima u veljači 1945. godine.

Uvjerio je svoje vojnike da ovo može potrajati godinu, tri, pet, ali da će se njihova vojska vratiti po njih. U listopadu 1945. on i njegova grupa pronašli su letak na kojem je pisalo:”Rat je završio 15. kolovoza. Siđi s planine!” Kasnije te godine naišao je na još takvih letaka, no bili su uvjereni da je to američka propaganda. Smatrali su da su negdje jako pogriješili kad ne mogu naći svoje suborce. I tako su ostali u džunglama otoka idućih 29 godina. Nastavili su se boriti s lokalnom filipinskom policijom, pa su zaključili da rat još traje. Jedan od njegovih ljudi se na kraju predao 1950. godine. Drugi je ubijen 1954. Nakon što su 1972. spalili polje riže kao dio gerilskog rata koji su vodili, policija mu je ubila i posljednjeg suborca i on je ostao sam u džungli.

Ali u Japanu, Onada i njegovi ljudi postali su nešto poput urbane legende. Iako ih je Japan proglasio i službeno mrtvima, svi su na Filipinima bili sigurni da je živ. Ubio je i 30 Filipinaca. U veljači 1974. godine konačno ga je odlučio potražiti vojnik Norio Suzuki. Pronašao ga je ali je poručnik i dalje odbijao predati se. Jedino pod uvjetom da mu to naredi njegov zapovjednik major Yoshimi Taniguchi. Suzuki se vratio u Japan i pronašao Taniguchija, tada starca koji je radio u knjižari. Doveo ga je u Lubang i konačno 29 godina kasnije dobio je naredbu koju je želio čuti. Prije nego što je otišao u Japan, Onada je predao filipinskom predsjedniku Ferdinandu Marcosu svoj mač u znak predaje. Marcos ga je oslobodio krivnje za ubojstva i pustio kući. Onadi je u Japanu priređena dobrodošlica. No nije se više mogao snaći u zemlji koja se potpuno promijenila otkako je zadnji put bio tamo. Godine 1975. otišao je u Brazil i bavio se stočarstvom, a onda se 1984. vratio u Japan i pokrenuo školu za preživljavanje u divljini.

Pa, kad čujem premorene zastupnike kako cvile u slučaju da se zalomi kakva “maratonska sjednica” do pola noći, poželim ih poslati malo na kakav pacifički otok, da se odmore kao Hiroo Onada sve dok ostarjeli predsjedavajući ne dođe reći im da je sjednica gotova i da mogu kući.
O nada, nadaj se samo..