Ne kuni me

Kada će kune u mirovinu ? -pitala me kći studentica, presavijajući banknote s likom bana pučanina u svoj novčanik, spremajući se na put za Fiume.

Ako nas Putinjero ne sprži, prvog dana 2023, velim, duboko uzdahnuvši.

Malo ti je ,kao žao, primjeti ona, pa upita:

A, koliko si valuta promijenio do sad ?

Još dublji uzdah, pogled u prazno, pa uključivanje vremensko monetarnog stroja…

Kako sam ja rođen još u FNRJ, u NRH( Narodnoj republici Hrvatskoj) pod jastuk su mi na krstitkama gurali tzv. stare dinare. Malo zatim promijenilo se ime u SFRJ, a nakon što su odrezali nešto nula ,u štampariji na Topčiderskom brdu, naštancali su dovoljne količine novih dinara. Tada sam već znao s novcima, ali gotovo dva desetljeća na računima i novčanicama je pisalo jedno, a izgovaralo se u starim dinarima. Tako je ona najpopularnija “crljenka“, na kojoj je posalo 100 dinara krstila u „deset ‘iljada“. Ona manja , od 10 dinara, bila je „iljadarka“. Baratalo se „milijonima“, a sve vrijeme prava i jedina cijenjena i stabilna valuta bila je Njezino veličanstvo – Dojč marka. Markama se kupovalo aute i traktore, gradile kuće, štedjelo…Dinar je bio sve slabiji, a kad se u 80-tim začuo topot inflacije, pa na koncu i hiper inflacije i recesije, frau marka bila je vrlo poželjan komadić papira, za čijeg je jednog „“orla“ trebalo istovariti bunt bezvrijednih dinara.

Kako je dinar posrtao, zajedno s majčicom zemljom, odnosno državom, tako su rasle nule na tim bezvrijednim papirima. Najprije su u opticaj ubacili plavičastu novčanicu od 5000 dinara s Titovim likom.

Možda je Joža bio autoritet za držanje naroda i narodnosti u istoj državi, u financijskim vodama brzo je postao moneta za ismijavanje…Poput Titanika tonuo je monetarni sustav, pa su se bezobraznici nezahvalni sprdali s njegovim likom, jer vrlo brzo za jednog „Tileta“ moglo se kupiti tek par kila voća i pokoja litra mlijeka.

U Srbiji je kružila legenda poput ove: „Keva, ćale,dajte mi bre dva leša da kupim pantalone „ !? Leš je naravno bio -Tito.

Teško je bilo pratiti štancanje nemaštovitih i bezvrijednih papira s nulama i slikama zamusanih dječaka i djevojčica, spomenika na Sutjesci itd…

Kako nitko od tadašnjih „Sivonja“- predsjednika Saveznog izvršnog vijeća, nisu uspjeli ukrotiti inflaciju i zaustaviti ekonomsku propast „Dugoslavije“,kako smo je tada zvali, iako je bila cijela dužna pišljivih 15 mlrd. dolara, tri puta manje nego Hrvatska danas- nakon Milke Planinc, Veselina Đuranovića, Branka Mikulića, netko pametan se sjetio i na to mjesto instalirao tada dosta nepoznatog ekonomista iz zagrebačke partijske škole- Antu Markovića.

On je krajem 1988. napravio baš salto mortale. Gotovo se zagrcnuvši od smijeha, mahao je s govornice Skupštine najnovijom konvertibilnim dinarima s kojih je odrezao 4 nule, a paritet s Njezinim veličanstvom DM uglavio na 1:7 !?

Kako bilo, odjednom su plaće bile dobre, valuta stabilna, privreda živnula i odgovorno tvrdim da smo te dvije godine (bar moj mali krug velikih ljudi) najbolje živjeli!

Bio nas je pun Trst, otvarali se djutići, uvozila zapadna vozila bez poreza, iako se socijalizam urušavao, naravno i Juga, moglo se, recimo u dvije godine rada u šankovima namjestiti kuću , useliti se i još s desetak tisuća maraka ušivenih u podstavu jakne pobjeći u listopadu u ’91.u Karlovac .

Uz ratne trube, čovjek s frizurom živčanog dikobraza, – Slobodan Milošević, kojeg smo u provjerenim krugovima posprdno zvali “Dragojebić” bez po’ muke upao je u savezni monetarni sustav i bez da pita nasmijanog Antu, preusmjerio finu količinu dinara u svoju republičku blagajnu, jer rat , jebiga burazeru- košta. Ovako su pisali tih dana :

Podsjećamo, 8. januara 1991. otkrivena je provala Srbije u jugoslavenski novčani sistem, kada se u javnosti saznalo da je Narodna banka Jugoslavije iz primarne emisije direktno uzela 18 milijardi i 243 miliona dinara, tadašnjih 2,6 milijardi njemačkih maraka….

Država se raspala, Slovenci uveli tolare, mi naš Hrvatski dinar (Hrd-e), Bosanci legalizirali marku, a nekakav najnoviji dinar u SRJ bio je jadan i s nulama oko cijele banknote, inflatoran i osuđen na propast.

Franjo je prvi platio kunama u proljeće 1994. i od tada je ta krznena životinjica omiljena u našim ,kako bi rekao Đodan hrvatskoj lisnici u hrvatskom đepu.

Euro, koji već spremno čeka da otvorimo pjenušce i pošaljemo stotine poruka kojim ćemo čestitati novu godinu, bit će šesta valuta kojom ću plaćati i valjda ih zarađivati još koju godinu…Za šest desetljeća života promijenio sam tri države i šest valuta – stare dinare, nove dinare, Markovićeve konvertibilne dinare, HRD-e, kune i „ojero kako izgovaraju Nijemci ili evro kako mu tepaju komšije…

Iskreno, nekako mi je žao naših kuna, ali u osvit nove inflacije, možda je bolje da nam valuta ne doživi sudbinu svoje imenjakinje iz NDH, jer pričala nam baka da je „kufer novac trebal za malo kave i cukra“ !?

Da se ohrabrim s onom starom izrekom koju je popularizirala zgodna glumica Tanja Bošković u predratnom hitu Balkan ekspres, kad je svojim altom pjevala :

Nemoj da brigaš, život se stara

dok bude ljudi bit’ će i para!