Ne sme majka…

Ratovi na sve strane, prijetnja sve veća, obvezni vojni rok se vraća, kažu, pa je trenutak za još jedan povratak u prijelomne dane naše povijesti.
Za ovu priču inicijalna kapisla bio je susret s jednim momkom koji se dogodio u pauzi između dva soja korone, a u kojoj su on i kompanjon otvarali kafić nadomak Magistrata u Zvijezdi.
Pun dokumenata žurio sam zamišljen prema pisarnici, a on me s vrata lokala zovne nadimkom i pozove na piće, jer vidi da sam napet. Kao da je znao da me ta dokumentacija oko funkcioniranja književničke udruge pomalo tlači, uostalom znate kako to ide- uvijek nekakav papir fali…
U lokalu samo on i kompanjon ,jer je otvorenje za tjedan dana, a oni bruse detalje i šerafe zadnje vijke, podešavaju svjetla, a pivo je na broju, rashlađeno. Fiskalna blagajna još ne radi, pa sjedni i opusti se Dadomire, kako me njihovo društvo kod Miloša zvalo.

Pita on, sjećaš li se kad smo ono moj kompić i ja išli u vojsku, pa kod tebe feštali oproštajni vikend?
– Sjećam se , ali onako kao kroz maglu, samo znam da ste bili otkačeni sto na sat i uvjeravali me kako ste do prvog maja doma, a bio je negdje siječanj 1991…
– E, tako je, veli on, imali smo dogovor kako ćemo se napravit dovoljno ludi, a puno nam nije trebalo, da nas otpuste iz JNA . Ta je vojska tada bila u niskom startu i svako malo su generali Adžić i Kadijević zazivali vojni udar i gaženje krhke demokracije koja je kod nas i u Sloveniji uspostavljena nakon izbora.
Nije nam se baš išlo u tu vojsku, ali starci pritišću, jer kako ću ja bit majka dezertera, kukala je moja mama, prisjetio se , nazvat ću ga Rotten, jer su tada bili ljuti pankeri, koje sam ja iz zajebancije zvao „Tigrovi“, dakle kad te postrojbe nije bilo ni na vidiku, a razlog- vojne maskirne tankerice koje su nosili , a u njima „Tigar“ ljepilo koje im je bilo puno bolje od ¨Neostika¨ za duvanje, pa su to bili, vjerujte mi na riječ- prvi Tigrovi na ovim prostorima !?
– E, da, tako je, vraćale mi se polako slike tog olovnog početka ’91.Odbili ste mi uši s onom muzikom koju ste gurali u kazetofon, ali kaj ću iz vas…Budućim vojnicima opraštalo se sve!
– Znam da je to bila teška pilana, a vjerojatno se ne sjećaš s kojom si nas pjesmom ti ispratio?
– Ja?
– Da. Mi smo onako razvaljeni to upamtili i tulili kroz cijeli grad kad smo se vraćali doma. Da te podsjetim- u nekom trenutku si ugasio muziku i viknuo- daj da vas ispratimo kao što svaka poštena familija ispraća vojnika koji ide da vrati dug domovini ! Dakle samo za buduće remce i guštere povodom odlaska u JNA od njihovih najmilijih, i zatuliš k’o Mitar Mirić : Ne sme majka da zaplače kad u vojsku sina šaljeee !!! Mi smo zapamtili samo tu rečenicu, a pjevao si:

U vojsku me majka šalje pa mi stvari redom sprema
I htela bi da ne plače ali srce snage nema
Nemoj majko da me pratiš od kućnoga praga dalje
Ne sme majka da zaplače kad u vojsku sina šalje!

Jebote, kaj sam bio lud…
Da, lud…

Malo osvježenog sjećanja, pitah ga, kako su već nakon par mjeseci i on i frend tako brzo izbačeni iz Armije?
– Ma, nevažno, ne ponosim se s tim baš, ali vani se kuha, Pakrac, Plitvice i kad se dogodilo ono u Borovu Selu, pojačao sam gas i najprije su me pritvorili u Sarajevu, na koncu s opakom dijagnozom poslali doma, kao odgoda služenja tri godine, pa onda ponovo regrutacija, bla, bla…
– Nisi dugo bio civil, ako se ne varam… Takva su bila i vremena da su isti momci u istoj godini služili dvije vojske !?
– Ne varaš se, cijela naša ekipa prijavila se u Gardu, pa smo već u srpnju bili u Topuskom. E, tamo si nas isto ispratio na zajeban način…!
– E, ubi me, ne sjećam se.
– Zadnju subotu koju smo bili doma, prije nego ćemo „na kupanje“ u Topusko, normalno gutali smo kod tebe i malo tamanili ljepilo, jebiga idemo u rat, kako normalan otić…
– Nisam vam valjda opet pjevao- Ne sme majka da zaplače, kad u vojsku sina šalje !?
– Jesi! Ali si malo modificirao tekst, pokvarenjače stari!
Zbunjen i s rupom u pamćenju čekam nastavak sage…
– Mi smo opet stavili ono naše prangijanje u kazetofon i ti si na fajruntu zgasio sve i opet nas ispratio istom pjesmom, samo si ovaj put otpjevao :
Ne sme majka da zaplače kad na vojsku sina šalje ! Na vojsku ! Kako kvarno , jebiga ali i domišljato…Mi smo to skužili tek u ponedjeljak, a oni stari borci, mislili su da ti pjevaš originalnu pjesmu, a mi da idemo u SMB vojsku, pa su nam još poslali dve i dve( dvije litre vina i kisele)..Nek momci popiju, srećno im bilo!?
– Koliko ste ostali u Zengama ?
– Do početka ’92. i onog primirja, skinuli se i konačno počeli studirat, ali niš nismo završili, jebiga previše smo se držali šanka, pa rek’o ajd da sad i ja otvorim svoj šank, pa kaj bude !?

Zaustih nešto mudro reći, ali momak me preduhitri i zaključi:
– Iskreno, mi smo se već tada čudili kog vraga ti delaš u šankovima, kad ti svakakve ideje padaju na pamet, a takve su biljke dosta rijetke…
– Hvala na podsjećanju , momci i ako mogu ja platit jednu rundu..
Ne možeš . Jer ne sme majka da zaplače..!