Neće taj bez sikire…
Koliko ste puta čuli ovu zloslutnu frazu iz naslova? Ako niste, pojašnjenje… Uglavnom se radi o tvrdokornim likovima, koje nije ‘obezglavio’ ni metak u ratu, ni šrapnel, nisu malaksali od umora, nisu stekli ni sidu, nit’ zakačili tumora… U prometu žongliraju nekako bez većih karambola, srce kuca, preskače, ali ne staje… E, takvima se smiješi ili kraj neuobičajno miran ‘samo zaspao…’ ili onaj – ‘otvorili ga i zatvorili…’, a krajnja i ‘najefikasnija’ mjera je – sikira! Naravno, nitko to doslovno ne misli, to je samo fraza s ‘verbalnim pojačalom’, kako bi se pojačao dojam nečije neuništivosti i višedesetljetnog prkošenja svim potencijalnim i stvarnim nevoljama, koje mogu postati nešto od onih famoznih ‘smrtonosnih 60’!?
Jasno da ću glavni junak priče biti ja sam. Nema smisla secirati druge, kad imam sebe, kojeg sam već toliko puta doslovno i aproksimativno ‘nasekirao’ i recnuo – što kože, što tetiva, što jagodica… Opet sam se neki dan porezao tako krvnički, da sam bez dilema i nedoumica zaključio kako se moja latentna opasnost po tjelesni integritet zove isto kao i lik u mojoj osobnoj iskaznici… Do it yourself, rekli bi copywriteri u kakvoj reklami za noževe, srpove, sječiva, kose, škare… ma sve što reže. ‘Reži me’, ne može, reži se Damire, to je već konstanta poput plime i oseke, mjesečevih mijena…
Utorak popodne, ptice cvrkuću, u Babinoj Gori srnjak riče, odnekud se čuje dosadno zujanje trimera, nejake grane jedva drže teške šljive što rodile ove godine. Ručnom kosom idem ja uredit’ vinograd, ali i strmu obalu ispod nasada čuvenog ‘direktora’. Kosa fijuče, jadna trava pada i jauče. Idem sad i ovu strminu dovest’ u red, odlučim, kosu nabrusim pa u starim izlizanim tenisicama glumim Stipu Božića ili Kuku, sve se ljuljajući na strmoj ‘hridi’, usput koseći koprive i travu. Sve je to nekako išlo do pred sam kraj strmine, kad je moja ‘ćelava’ tenisica proklizila, baš u tom trenutku ja zamahnuo kosom, koja je, umjesto ljulja i ambrozije, pokosila pola desnog malog prsta, kojeg sam kirurški precizno zarezao padajući niz padinu… Sto ti ran’ krvavih! Jao, pao, pa napravim brzinski očevid. Imam što i vidjeti… Tenisica ‘zinula’, a tekućina grupe ‘nula+’ poput planinskog potočića teče, sve čineći vodopad, točnije krvopad…!?
Sto pedeset metara do kuće prevalio sam negdje oko rekorda Usaina Bolta, zadnjih deset metara posrćući a la Sava Kovačević na Sutjesci… Dočepam se kutije Prve pomoći, pa u zaustavljanje krvi i motanje noge. Vrag te odnesal, tebe i kosu, već znam reakcije bližnjih i daljnjih, kad došepam sutradan na posao. Tek kad sam zaustavio krvarenje, dezinficirao ranu komovicom, posipao Bivacinom, trebalo je to zamotati, ‘imobilizirati’, smiriti cirkulaciju i sačekati da prođe stanje šoka… Jer, možemo se mi junačiti kol’ko ‘oćemo, kad si odrežeš komad tijela, a da to ne čine glumičići ili neki drugi ‘plastičari’, šok je to…
Ležim tako s nogom u zraku i razmišljam kakav sam ja ‘homorezualac’… Prije tri godine odrezao sam pola jagodice na kažiprstu obrezujući voćke… Krvi do koljena bilo, pola familije palo u nesvijest kad su me ugledali okrvavljenog, kao da glumim u ‘Pasiji’… U JNA sam se raspalio ‘ašovom’ po cjevanici, završio na šivanju… Režuću špagu na vršalici, umjesto po špagi koja drži snop pšenice, zarezao palac do kosti… Umjesto šivanja, još sam i batine pobrao: Kud gledaš, vraže traljavi! A sve je počelo još kad sam tek prohodao, priča mi mama. Tad sam radoznalo ‘brusio’ nešto oko špareta, pa se naslonio trbuhom na tek otvorena vrata pećnice. Kaže da sam tulio dva dana, a fini ožiljak vidljiv je i danas, pedeset godina od prvog samoozljeđivanja.
Nadam se samo da ta moja ‘sikira’, koja mi očito ne gine, nije negdje u blizini, jer imam ja još ekstremiteta za podrezat… Desna ruka i lijeva noga još su (nekim čudom) netaknute!? Ne sekiram se, ‘sikire & širočke’ čekaju nabrušene i oštre…