Nedjeljom ujutro

Nedjeljna jutra oduvijek su imala drugačiji miris. Za moje djetinjstvo, ono rano, a osobito kasnije , tih nekoliko sati dok smo svi u kući uvijek je bilo zanimljivo i posebno.

Kad se tata vratio za stalno iz Njemačke imao sam 13 godina. Bili smo u ta jutra svi na broju, jer nema škole, nema odlaska na posao, nema radova na njivi ili u šumi. Ustajanje bar nas malenih brata i mene, kad bi iz kuhinje počela zvonjava lonaca, a svojevrsni alarm, dakle „posljednji poziv putnicima“, bio je jednolični ritam udaranja po dnu žgančara, lonca u kojem su se kuhali neizostavni žganci. Nedjeljom je kao prilog umjesto redovnih Divke, bijele kave ili „župice“ na bazi sira i sirutke zimi bilo kiselo zelje i čvarci, pa čak i jetrica, a ljeti nešto po izboru dežurne kuharice, svejedno što- za prste polizat’.

Kad se taj miris raziđe kroz otvoren prozor, jer valja malo zraka u „ižu puščat“, ubrzo zavladaju novi mirisi.

Još i danas kao da čujem onaj zvuk pravljenja pjene za brijanje u šalici, a onda i taj miris koji samo tatino i djedovo brijanje šire prostorijom. Deda je koristio klasičnu britvu, a tata je imao britvu s žiletima. Vodovod je stigao koju godinu kasnije, pa je lavor pun vode bio način za ispiranje britve i žileta. Mene bi veselilo kad bi na kraju tata naredio da bacim tu vodu van, jer sam to shvatio kao prvo korak u smjeru i mog brijanja, kad za to dođe vrijeme.
Nedjeljno jutro bi nakon mirisa Pitralona ubrzo zamijenio miris „mašne robe“ u koju bi se oblačile mama i baka, usput poravnavajući bratu i meni „lače na crtu“, jer nemreš bilo kakav k maši…
Na radiju se slušala poljoprivredna emisija Radio Zagreba u kojoj su prašili tamburaši, a kad bi im to dosadilo tata bi prebacio na Radio Sarajevo gdje su puštali sevdalinke i tadašnje hitove Mehe Puzića ,Salka Bilkića i drugih.

Takav nedjeljni ritam ponavljao se godinama. Sve dok u par mjeseci nisu otišli baka i tata, ali tada sam ja već bio punoljetan i nakon bačenog lavora s ostacima odraslog brijanja sam bi pristupio ogledalu i skidao nejake dlake svoje pubertetske brade.

Međutim, nisam se ja odmah kvalificirao u tu nedjeljnu brijačku reprezentaciju, već sam probna brijanja pokušavao sam, uglavnom petkom navečer, kad svi odu spavati.
Već tada je dorađena kupaonica, pa bih dva put okrenuo ključ u vratima, da me netko ne otkrije u toj subverziji.

Čim su se svježe obrijanim licem pohvalila dva ponavljača u školi, znao sam da je kucnuo čas da od golobradog ptića prijeđem u tabor odraslih likova koji se briju, pa makar jednom tjedno.
O, kakva je to krvava bitka bila…!?

Načubio sam se i napeo lice, onako kako je to tata radio pa zaorao prvi rez od zulufa naniže. To je čak prošlo i dobro, pa nastavih uklanjanje bijelih samo meni vidljivih dlaka ispod nosa.. E, tu je pala prva krv. To sam mjesto prekrio komadom Sportskih novosti.
Međutim, kako sam išao kraju, ranjavanje se pojačavalo!? Nisam promašio ni jedan prišt kojih nije nedostajalo, pa je dojam „krvave bajke“ bio potpun : Umio sam se, ali krv je tekla kao voda na Plitvicama, pa sam žrtvovao jedan stari ručnik, a kasnije i maramicu, sve kako ne bih zakrvario jastuk ili plahte.

Tješio sam se da je to tako prvi put- nespretno, bolno i krvavo…

Eh, sad je trebalo nekako curama pokazati da je onaj golobradi pilić stvar prošlosti i da sad ovo lice onako muževno grebe i da je momak spreman za štošta drugo .
Dosta mi je dugo trebalo da se po zgrušanim grintama skuži da je tim licem prošla žileta, kako doma, tako i u školi i na zabavama.
Mama je elegantno to pokazala kad mi je za 17 rođendan poklonila set za brijanje- britvu, žilete i neizbježni Pitralon, ali i pjenu za brijanje što je tada bio luksuz.
Kad sam ušao u red za nedjeljna jutarnja brijanja, svi su mi ti mirisi bili nekako drugačiji, ali evo, ostali su mi do dan danas u „nozdrvama“.

Kako spadam u one koji ne nose bradu ili brkove, brijanje mi je gotovo nesvjesna svakodnevna rutina, a kako bi rekli oni koji bolje vide od mene i drže me na oku , često to napravim „na ispol“, dakle uvijek ostane ponešto nestašnih dlaka, ali me to baš ne brine. Da sad ne potežem onu s dlakama i smetanjem…

Ipak, jedno nikad neću shvatiti, čemu je služila ona perverzija koja se čula u zloglasnoj rečenici koju sam tako često slušao na jutarnjim smotrama i postrojavanjima u JNA.
Dakle, dežurni vodnik ili zastavnik uoči neobrijano vojničko lice i drekne : Valent, imaš dva minuta za brijanje!? Vreme, sad !
Trk u paviljon, vadi pribor, juriš iznad onog korita u kupaonici i navrat nanos brijanje koje treba trajati pet sekundi, jer ta dva minuta davno su prošla…Vrat, ispod nosa, usnica, sve porezano krvavo, nema veze, samo juriš nazad u stroj.
Mislim- dvije minute!? Tada najbrži čovjek na svijetu Carl Lewis trebao bi bar minutu i pol s piste do britve i nazad…Baš ono -dok si rek’o britva!? Mišn imposibl, kako god okreneš..
Naravno, kasniš vojniče, slavodobitno će gonič smb robova, pa odreže kaznu iz širokog spektra mogućih : Prekoredno dežurstvo ili požarstvo, branje pikavaca i lišća po krugu, ako je baš nadrkan, zabrana izlaska u grad mjesec dana i tako…

Zato su mi ona spora i opuštena nedjeljna jutra s brijanjem bila još milija i dan danas stvaraju mi ugodu u još sačuvanim dijelovima mozga.

Brijem, da dobro brijem!