Nervozni poštar

Ima pjesma koja se zove “Nervozni poštar”.
Ide:
Mala moja, ja sam poštar.
Oj, djevojke, jeste čule/ evo ide poštar Rule/.
Poštar Rule, poštarcina/ mangup, foler, drugarčina/
staviću te, mala moja, u njedra k´o pismo/
da te nosim nadaleko kad zajedno nismo/.
Mala moja, ja sam poštar nervozan i oštar/
nije bitno, poljubi me ekspres hitno.

Ovu umotvorinu su u “kokuznim” osamdesetim pjevali momci iz istoimenog sastava- “Nervozni poštar”.
Ovi veseli Bosanci,bili su tada proglašavani za prvi “Trash-Yu band”,i postali legitimni nasljednici “Rokera s Moravu”,koji su se tada sprdali sa svim i svačim- od glazbenih žanrova,do neiscrpne gluposti u tadašnjega “jugoslovena”.
Poštar je zanimljivo zanimanje ,rad s ljudima,mogućnost napredovanja,terenski rad,ulazak u brojne domove,donošenje pošiljaka koje usrećuju ljude,ali i onih,uglavnom u plavim kuvertama,koje primatelji teška srca potpisuju i psuju sudbinu kletu…
Poštari su u permanentnom, neobjavljenom ratu s psima,koji ih najčešće nanjuše dok su oni sa svojim torbama još negdje na početku ulice,i spreme se za lajavi doček,omraženog lika s kapom,sumnjivom torbom,sve češće na mopedu,nego na biciklu ili pješice.
Gdje su korijeni,ovog višestoljetnog neprijateljstva,dužeg čak i od onog između Hrvata i Srba,to nitko nije dokučio…Verzija oko ove averzije je puno,no niti jedna nije sasvim pouzdana.Šteta što psi ne govore,bila bi to zanimljiva štorija!
I tako pomalo pjevušeći klasik “Carpentersa”- “Please mr.Postman”,čitao sam genezu nestanka splitskog “poščera” Tončija K.,sa svoticom od 100 000 kunića,još prije mjesec dana.
Tonči zadužija šolde,popeo se na mali motorin,pa na štekat u omoljeni kafić.
Bija je malo neurozan ti dan,pa je odrješitim poketom u ždrijelo poštarsko ubacija par Praxitena,a zalivanje je bilo s par piva!
E, ta “PP”(Praxiten pivo) kombinacija Tončija je prebacila u malo čudno stanje- Zaboravija je sirote penziće ,koji su ga čekali s kaficom i rakijicom,ponekom fritulom ili keksom “Domaćica”,te je odlučio djelovati kao Robin Hood!
Pola para “posijao” je na trajektu za Rijeku,ostavljajući ih u kovertama,pa tko pronađe,neka mu ih.
Kad je “stukao” skoro sve,zaposlio se kao konobar a onda mu je sve dopizdilo,pa se prijavio Policiji.
U priču je dospjela i njegova bolesna kćer,ali to nije bilo dovoljno za status romantičnog,brižnog,”opravdanog” lopova,pa je Tonči završio najprije u “pržunu”,potom i kod psihijatra.
Zanimljive su bile reakcije penzića koje je zakinuo.Nisu se baš osobito ljutili,jer im je lova nadoknađena,a jedan je svojom izjavom odredio naslov ovoj priči.Reče šjor :
– Ma uvik je bija nešto depresivan,nervozan…
Znači “oriđiđi” “Nervozni poštar”,koji se odlično uklopio u sveopći cirkus,koji se događa oko nas.
Pa posegnimo još malo u zanimljiv opus sarajevskih šegačlija:

Strina gleda slonove
strina gleda majmune
i šarenu kinesku lepezu
a strikan i ja, klipana mala dva
zinuli u tetku, tetku na trapezu

Hoćeš li duso, hoćeš bela rado
da te strina vodi u cirkus Kolorado
joj hoću, hoću i hoću rado, rado
vodi me strina u cirkus Kolorado

I staro i mlado, i staro i mlado
svi, svi, svi u cirkus Kolorado