Nisam ginekolog, al’ mogu pogledat’

Kad sam se već uhvatio maturanata svih fela i godišta, ajd’ da završim tu priču jer čini se da se svatko prepozna u fragmentu štorije. Generacija rođena početkom šezdesetih prošloga stoljeća stigla je do 30 godina mature i možda sam subjektivan, ali kao da su najviše ustrašeni godinama što stižu… Valjda zato što pedeseta se vidi golim okom, da ne kažem prostim pogledom na kalendar.

Bio sam u svakakvim ulogama ‘maturinorijada’ ovih tjedana pa sad da podvučem crtu i ispalim dojmove poput pravog ‘homo maturiasa vulgaris’. Najprije okupacije s friško pečenim, ovogodišnjim ‘državno maturantima’. Oni su bili sasvim solidno otkvačeni, nabrijani, omamljeni, ali pozitivno veseli i pristojni. Nitko nije bio na ispumpavanju, nikoga ronioci nisu izvlačili iz Korane. Tih nekoliko otuđenih kolica iz supermarketa vjerojatno se vratilo u jato, a mladež je na kraju norenja našla put kući. Jedine trajnije nus pojave malo razuzdanijeg ponašanja mogle bi se nazrijeti već za koji tjedan, ako ‘ona’ izostane pa valja pitati mamu koji striček u bijelom ‘održava’ njenu ‘mašinu’… Da ne bi bila mama za osam mjeseci – baba… Nisam ginekolog, al’ mogu pogledat’, bar ‘odokativno’. Iako nisam bio trudan, znam kako vam je… O, ne, ne znate… Jutarnje mučnine, natečena čubica, ruka na trbuhu, onako nesvjesno, i štrecanje na nailazak mladih mama što guraju kolica… Toliko o mladeži, ‘ajmo malo na starež…

Ako uguglate ‘matura’ ili greškom ‘mature’, otvorit će vam se hrpa adresa s porno sadržajem, gdje tete, učiteljice, medicinske sestre, strine, bake, ‘Emanuele crne i bijele’ jašu po mlađariji, tobože ih učeći radnju. Iako klinci na njima kao polažu maturu, jasno je da to nije ta matura pa valja preciznije upisati traženi pojam.

Pomalo me ubilo u pojam to što su se dame i gospoda na pragu sedamdesetih okupili u gotovo dvotrećinskom broju na svoju 50-tu godišnjicu. Ti gimnazijalci, koji su srednju okončali taman kad sam ja ‘bio u planu’, a prve ispite na fakultetima počeli polagati kad sam na Dubovcu zakmečao veselo, puni elana ispunili su ‘Ribarsku kuću’ i krenuli s istim glazbeno plesnim scenarijem, kao onomad u starom ‘Domu JNA’ – Prve se sviraju ‘Fascination’ i ‘Ramona’. Točno se znalo tko s kim pleše, kada se pridružuju ostali. Kao da je režija u rukama Vatroslava Mimice. Spektakl po pravilima struke! Njih sedamdesetak, istina, u prvom dijelu večeri najviše su razgovarali i prisjećali se davnih dana, što je i razumljivo. Ali, kad je večera okončana i kad su popustile kočnice, kad su zaboravljeni savjeti liječnika, fešta je postala pravo rasplamsavanje ‘starih panjeva’! Pala je ‘čaga’, malo tvista, pa ‘ingliš valcera’ za smirenje, jer ipak ne bi valjalo na fizikalnu terapiju poslije svega… Da je ta populacija još u punoj snazi duha, pa i tijela (bar oni tako smatraju), svjedoči i dijalog koji sam pozorno saslušao:

– Kaj ja da delam, gospo’n Dado… moja plesna partnerica obećala mi je ‘dat’ još za desetu godišnjicu mature! Pa, niš… Onda za dvadesetu, sto posto, ali je muž došal’ po nju… Za tridesetu godišnjicu je bila bolesna, pa je rekla da se strpim do tris’pete. Ja se strpim, a ona veli da ima probleme ‘dolje’ pa, jebajga, nema prilaza… Dođe četrdeseta godišnjica, veli sad sam spremna, muž me ne doživljava, baš ću mu nabit’ rogove! Kad po nju na feštu dođe kćer i osta’ ja opet suh… Ali čvrsto mi je obećala da je pedeseta godišnjica naša, pa da vidimo! Evo, ti si mi svjedok, ako opet zezne, metni je na Radio, pa nek svi znaju!

A gospođa što je poput jegulje svih desetljeća izmicala, lukavo zbori:
– Da sam ti odmah dala, više me ne bi ni pital’ ni poznal’! Ovako si stalno tu… Ma daj, kaj se pjeniš? Znaš da te ja imam rado. Ima još vremena, uživat’ ćemo mi o-ho-ho!

U prošloj priči načeo sam kretanja i ‘patnje mladih konobara’ pri kraju srednjoškolskog ‘šuvarovanja’. Bio je to kraj priče, kao u kakvom lošem filmu ‘B’ produkcije. Kako smo mi zadnji semestar radili u sklopu praktične nastave, dogovori oko završnih rituala su potpuno izostali. Tako smo preskočili patroliranje gradom s ostalim maturantima. Nismo imali niti majice nit’ neko obilježje, čak ni maturalnu večeru nismo pojeli, a kamoli se dostojno međusobno oprostili!? A kako i bi, kad je nekolicina momaka odmah otišla u JNA, dvojica su završila na brodu, neki poput mene požurili su na sezonsku gažu na more, neke se djevojke zaručile, druge odmah i udale, a većina je uskočila u bijele bluze pa u ‘Korani’ počela zarađivati za život. Da, jedan je dobio posao u Pošti, da zamijeni ćaću koji je o’ša u pemziju, a par ‘glumaca’ je kao učilo za prijemni ispit… I tako deset godina nitko s nikim, osim rijetkih kojima se životni i radni put susretao. Uglavnom na svadbama koje smo radili ‘u fušu’.

Desetu godišnjicu obilježio je ipak tulum koji kao da je najavio raspad svih sistema. Dan prije nego što će tenkovi Armije početi orati Slovenijom, krajem lipnja ’91., mi smo bez brige i pameti slavili u Domu, tada još JNA. Nije bilo dosta derneka pa smo otišli u dugo već pokojni ‘Turist’ u Draganiću, gdje je šefovala naša kolegica Zvezdana. Ali ni tu se nabrijani dvadesetdevotogodišnjaci nisu zaustavili pa smo u osvit barikada i balvana još navratili u Vojnić, gdje je kafić držao već spomenuti Mićo M. Tu je bar meni nestalo filma, a ni drugi nisu sigurni kako i kada smo se vratili kućama. Odaziv je bio gotovo stopostotan. Prvi i zadnji put, pokazalo se…

Onda 15 godina ništa pa jedva skupljenih dvanaest apostola, već solidno sijedih vlasi i proširenih vena, a neki su već bili i djedovi i bake.

Za ovu, 30. godišnjicu, okupljanje se pokazalo jako teška misija. Osjećao sam se kao Sizif s onom kamenčinom, vjerujte mi… Zvao sam najprije ‘prvu ekipu’ – one koji se uvijek odazivaju i vesele okupljanju. A onda je uslijedilo ‘Daytonsko pregovaranje’. Zovem u Slunj pa saznam da je J. bolesna i to ozbiljno, da je N. pokojna već dvije godine, da ima broj od D. iz Vojnića pa možda on zna za ostale iz tog kraja. Mile mi veli da je N. stradao pod traktorom, V. ima probleme s djecom i roditeljima i to gadne… Raja iz Gvozda i Krnjaka nije dostupna već podugo nikome, a nema ih ni na ‘Fejsu’, ni na Maljevcu… G. se zagubio negdje u Švicarskoj, I. navodno vozi šleper u Italiji, a E. već dvadeset godina ne izlazi iz kuće – kaže nije mu baš za druženje s ljudima koje je već skoro sve zaboravio… G. se boji da ga ne uhite na Bajakovu, nosio je neke čudne uniforme iza desete godišnjice, i tako dalje… Uglavnom, pala knjiga na deset slova, + vječna i nesalomljiva profesorica Ana Šimunčić, koja nam je usadila puno korisnog znanja iz psihologije pa je rado pozivamo u društvo. Razrednica je imala smrtni slučaj pa se ispričala…

Ma, ipak, lijepo je bilo vidjeti i gimnazijalce, medicinare, kemičarke i ostale što su te ’81. okončali bezbrižni dio života. Jedan je čak došao u originalnoj majici na kojoj je pisalo: COIO Dr. Ivan Ribar – matura ’81. korespodenti! Svaka čast! Imajući ma umu sve razloge nedolaska kolega, osim onih banalnih (nemam kaj obuć’, gle kak’ sam se zdebljal’, nemam se ščim pofalit’ pa nejdem, ja ne pijem već deset godina, kaj ću tamo… itd.) dobro je to što smo tamo, živi i koliko toliko zdravi. Ali, kad se sjetim onih ‘fosila’ iz prvog dijela priče, čini mi se da smo mi ipak malo jače ‘sprženi u mozak’. Ako se ne varam, zvali su nas ‘uzaludna generacija’ ili tako nekako. Ali, sjetite se rečenice iz filma ‘Vrhovi Zelengore’: Druže komadante! Dok čuješ i posljednji pucanj s Ljubinog groba, znaj da još nismo pali! I zato, juuuuriš!