Novine u carstvu hladovine

Jako mi nedostaju – novine.

Reći ćete, pa kupi si novine, pa čitaj !? Tko ti brani…
Nimalo mi ne nedostaju novine koje se mogu kupiti na kioscima, već one koje su nekada izlazile. Dok su novinari bili novinari, a ne škrabala koja ispunjavaju prostor između bezbrojnih reklama tekstovima koje je u cilju očuvanja ovo malo zdrave pameti ,najbolje – izbjegavati !
Ovo što se danas prodaje pod novine, uglavnom nema veze s novinarstvom. Senzacije, masni isprazni naslovi, bezbroj slika i sva sila nejestivog, čitaj nečitljivog sadržaja.

Baš mi nedostaju – novine.

Na primjer Nedjeljni Vjesnik. Kad su zapuhali malo slobodniji vjetrovi, dakle sredinom osamdesetih, ta tiskovina pozamašnih dimenzija bila je pravi rudnik odličnih, zanimljivih, majstorski napisanih tekstova.
Lijevo jaje bih dao da sam mogao sročiti tekst poput Veselka Tenžere, Igora Mandića, Mirka Galića, pa kasnijih diplomata Hide Biščevića i Vladimira Drobnjaka, našeg Smarta, Jovana Hovana, Zvone Mornara, ma mogao bih nabrajati do sutra…
Bilo je sporta, glazbenih i filmskih kritika, svjetske scene, kolumni o svemu što je aktualno bilo..
Kako sam samo nedjelju bio slobodan na poslu, svaki drugi Dan Gospodnji, sjeo bih u autobus, pa , s punom torbom zamazanog veša, pravac Vukmanić.
Obavezno društvo bio je Nedjeljni Vjesnik, a često i Nedjeljna Dalmacija, pogotovo kad sam otkrio „Feral“ , kao podlistak. S Vjesnikom je jedini problem bio što je u rasponu otvorenih novina dosezao raspon krila bjeloglavog supa, čovječe!? Ukoliko si imao nervoznog suputnika na sjedalu do, svađa bi izbila već kod Velesajma, a ostatak puta listove bih okretao između nogu, kao da mijesim kruh ili ručno ružim kukuruz !?
Međutim, isplatilo se. Štivo je bilo za prste polizat’. Dodatna radost bio je deda, koji je obožavao čitati, a kako je slabije vidio i brzo se umarao, to štivo koje mu je ‘nuk iz Zagreba donio, taman mu je potrajalo dva tjedna.

Jednostavno mi nedostaju – novine.

Volio sam ih čitati i u Crikvenici, gdje sam ljeti tezgario na plaži prodajući sladoled, sokove i pivo, pa kad bi rastegao Vjesnik preko frižidera, sve i jedan Švabo koji bi kupovao nešto, usput je zavirio i u taj, njima nejasan Cajtung. Dimenzije njihovog Bilda bile su isto pozamašne, ali Vjesnik je bio jači i veći, kao i u vicevima gdje je su tada Mujo i Haso uvijek nadmudrili sve svjetske face!
Istina, bilo je i tekstova, koje je urednik morao uvrstiti, jer ipak je to, kako je u impressumu pisalo bilo glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda SR Hrvatske. Sjećam se jednog teksta, koji je bio izvještaj s jedne od sjednica CK, a onda je novinar Pero Pletikosa još nekoliko kartica teksta utrošio u -danas bi rekli raščlambu zaključaka koje su donijeli drugovi u Kockici . Uvijek drčni Polet, glasilo, pak Saveza socijalističke omladine SR Hrvatske, narugao se novinaru, pa je uz sve one zaključke, ukratko prepričao ono što je Pero pokušao raspetljati, a u stvari samo se zapetljao ,pa mislim da ni njemu samome nije bilo jasno ništa. Uglavnom, Poletarci su sve sročili u naslov : Opleti Pero Pletikoso!

Stvarno mi nedostaju novine.

Miris štamparske boje, iza čitanja pomalo crni prsti i pažljivo odlaganje i čuvanje starih brojeva.
Dok sam bio klinac i zajedno sa susjedom Ivom ponedjeljkom kod nas na pošti kupovao Večernjak, samo zbog izvještaja s nedjeljnih utakmica, čuvali smo te novine k’o oko u glavi, jer baka je stalno pikirala na njih. Ne, da ih čita, nego da posluže za podlogu ispod malih pilića.. Zato smo imali posebno mjesto na štali, ispod slame, da ne bi po Zajecu, Kranjčaru, Šurjaku i Jerkoviću srali pilići !?
Čuvali smo i Tempo, SN Reviju, ali te vrijedne kolekcije nestale su u potonjem ratu, dok sam ja ipak do dana današnjega uspio sačuvati dosta primjeraka Đuboksa, Poleta i Studentskog lista.
Novine su, kao i vrijeme u kojemu smo bili maleni, pa mladi, pa mladoženje bilo sporije, temeljitije, humanije, pa me ne čudi da u ovoj eri klikova i lajkova, ja nisam kliknuo s tom vrstom novina ni portala. Uostalom, kad nešto na portalu pročitaš, a baš te naljuti, ne možeš s tim tekstom čak ni strateško mjesto obrisati !?
O, shit!

I zbog toga mi baš nedostaju – novine!