Oblakova kiša

Kiša, to znamo, pada iz oblaka. Oblaci nebom znaju doći naglo, pa bude oluje, nevere, svega iz metereološkog asortimana koje narod svodi pod „zlo& naopako”.

Uvijek kad kiša počne padati ,onako iz mira, bez opasnosti da vas udari grom ili vjetar okrene kišobran, dakle, kad“rodno“pada, ja se sjetim jedne kiše koja me do kože smočila u smiraj ljetnog dana, u mojim nježnim godinama, imao sam nepunih 12.

Ne volim jake udare vjetra, grom me umalo udario nekoliko puta, pa ako već moram pokisnuti, neka to bude dostojanstveno do gaća, ionako se sve smočeno osuši…

Ovih dana hoće baš takva kiša, pa ja opet imam 12 godina, kraj je ljeta, svojih 7 krava gonim na pašu, nosim tranzistor, najdraži poklon koji mi je tata donio iz Njemačke. Tranzistor je stalna pratnja , posebno ako se igraju važne utakmice. Crtani ili pisani romani čitali su se na paši kad su na tranzistoru oslabile baterije, a mama baš taj petak nije išla u Karlovac na plac, pa da kupi nove…

Te srijede bio sam baš nekako melankoličan, pa je sve što je uslijedilo još pojačalo moju tjeskobu…

Toplo popodne, pomalo i sparno, krave dosta nemirne, pa sam ih šibom natjeravao na čak tri naše njive. Malo su „šalabrcnule „travu na Žalčiću, pa nervozno odjurile u Lipovac, da bi završnu stanicu imale u Počazbini, gdje je taman niknula mlada trava na strnokoši iza zobi… Kao da su znale da i moja nježna psiha pati zbog skorašnjeg početka nove školske godine, a to je bila ona kad se iz Područne škole išlo u onu veliku- na Turanj. Dakle u 5.razred. Kao i svaka promjena, ta me činila nesigurnim i zamišljao sam svakakve, uglavnom crne scenarije…Ono, tamo će svi biti pametniji, ljepši i bolji od mene…

Dinamo je taj dan ugostio vrlo jaki Hajduk, utakmica je počela još po sunčanom vremenu. Prislonio tranzistor na uho, jer baterije su već bile pri kraju, poveo Hajduk, pa Tukša zabio za 1:1. Nervozan ja, a krave još jače. Muhe ih grizu, ni ne znaju kud bi. Ja trčim oko njih brže nego Šurjak, nekako ih držim na okupu. Iza crkve sv. Antuna sa zapada se zacrnilo, a sličan oblak nadire s istoka iza crkve Male Gospojne iz Trebinje. Kiša će, sasvim je jasno. Ja nemam kišobran, ionako ga na pašu nikad ne nosim, osim ako već po polasku ne pada…

Kad je bilo vrijeme za doma poći, spojili su se ovaj „katolički“ i „pravoslavni” oblak i kiša je počela padati polako. Onako kako pale dizelaši, kap po kap, pa polako uhvati ritam i pada ravnomjerno i okomito.

Nekako mi je ta kiša donijela olakšanje. Malu katarzu.

Beba., Lisava , Cifra, Perava, Mala, Rega i Šarenka, veselo su krenule prema cesti, a ja za njima s tranzistorom na uhu, na kojemu je Ivo Tomić opisivao Dinamovu muku, koja se lijepila na moju…Otprilike je njegov monolog glasio:

U sam smiraj utakmice, kad se činilo da će svakome rivalu po bod, nad Maksimir se nadvio oblak. Počela je kiša , koja i nije od neke štete, ali se uz oblak prišuljao i Brane Oblak, pa dok mu je vjetar nosio rijetke kose, iz kosa pogodio u same Šarovićeve rašlje ! Pokisnuli su navijači Dinama, jer i bez grmljavine uzemljenje i prizemljenje donio im je Oblak. Brane Oblak. Dinamo – Hajduk 1 :2.

Onaj zadnji uspon od potoka prema selu, kiša je još pojačala, a ja sam mokar do kože sa suzama u očima dognao svoje stado u štalu.

Onako mokre, pušile su se kao tople lokomotive, a kako moji doma neće razumjeti moje suze, valjalo je u štali isplakati ih, pa svaku kravicu koju bi zavezao za „štanac“ još bih bih i zagrlio…Zadnja kojoj sam to učinio, Beba, kao da je znala za moju dječačku tugu, iznenadila me i onim hrapavim oštrim, toplim jezikom polizala po kosi i licu…O, Beba, hvala ti..

Kiša je vani i dalje ravnomjerno padala, ja sam još u štali skinuo mokru odjeću i polako krenuo prema kišnici oprati se. Vodovod i kupaonicu dobili smo tek iduće godine.

Nikad taj smiraj ljeta i dolazak jeseni nisam volio…Kao da nešto umire..Ono, zbogom bose noge, bezbrižni dani,a šlape ,kute i miris novih udžbenika lede krv u žilama…

Tako, uvijek kad pada blaga kiša, onako iz mira, ja se sjetim oblaka, Oblaka, svojih nemira i dobrog osjećaja suhih gaća i sigurnosti kreveta u kojoj bi u mojoj mašti Dinamo postajao prvak svijeta, a ja najbolji strijelac te momčadi.

Nekoliko godina kasnije maestro Dujmić i „Novi fosili“ snimili su pjesmu „Padaj kišo , dugo, dugo“, čiji prvi stih ,koji je svojim nježnim glasom otpjevala Đurđica Barlović, također vraća sjećanja na te mlade kiše:

“Ti si moja kiša blaga“… Te večeri moje blago u štali mirno je zaspalo, za razliku od mene.