Oblogonauk

Ovo je u stvari nastavak priče od prije mjesec dana gdje sam opisivao kako mi malo za sriću triba…Ovaj put za mrvu sriće, da nastavim parafrazirati tekstopisce dalmatinskih hitova, bio je potreban jedan sat. Ne ručni, niti zidni ili ovaj moderni koji na kojem i juhu možete zakuhati, već obični – školski sat.Sat nastave.

Profesorica Hrvatskog jezika i književnosti iz Gimnazije na Rakovcu, Maja Sokač, poslala je mail svim redakcijama s namjerom da im netko od novinara, urednika, malo približi način pisanja kolumni, točnije blogova. Malo me to zagolicalo, pa ne budi lijen javim se Maji,onako stidljivo,dalićevski ponizno, kako bih se i inače javljao u školi , kad mi se učinilo da znam što se pita.

Ona mi reče da sam jedini koji je “uzvratio paljbu”, pa smo brzo dogovorili da se prvom prilikom ukažem na jednom satu , a kako to bistro jato maturanata dosta piše, najbolje radove ćemo objaviti na ovom portalu.

Kad smo dogovorili datum i mjesto, jer zbog opreza, najbolje takav sat održati na otvorenom, dok još ima tih 15, 16 C vani, uhvatio me neobičan osjećaj. Taj koktel treme od nastupa kakvog još nisam imao, odgovornosti, ali i beskrajnog ponosa što mi je dana prilika da ja- konobarsko-voditeljsko-tamburaška njuška stanem pred gimnazijalce i njihovu profesoricu i predajem im nešto !?

I, to u Gimnaziji, meni kao đaku nedostižnoj (dvije godine Šuvarove u Ekonomskoj, druge dvije u istoj zgradi).Meni se to zdanje činilo kao Oxford ili Yale. Jurišao sam na nju pomoću tate koji je u njoj radio kao domar, a ja ga posjećivao za vrijeme produžne nastave (ups), bijah pripušten unutra samo kad sam čekao jednu simpatiju u hodniku, a osam godina sjedio sam u klupama kao roditelj dviju gimnnazijalki na roditeljskim sastancima. Zaletio bih se u Tajništvo po potvrde, jednom čak kročio u Zbornicu kad me je kao Sv.Martina pripravnika unutra pustila profesirica Perišin, jer sam s njezinom literarnom grupom spremao Martinje u Centralu.

I kako bi rek’o predsjednik Zoki- i to je to!?

Slično zahvalno i uzvišeno bilo mi je samo kad su me iz matične mi Osnovne škole Turanj pozvali da kao nekadašnji đak vodim proslavu 100.obljetnice škole. Hej men, kakav satisfaction za sve traume iz djetinjstva…

Uz to pozornicu sam dijelio s Zrinkom Cvitešić, koja je tada tek snimila “Konjanika”, a spremala se viknuti”Pope, kukavicoooo!!!!” u “Što je muškarac…”. Zrinkin zvonki glas i gluma obasjali su nas dakle, prije Londona, Woody Harrelsona i sve slave koju ova fenomenalna mala s Turnja zaslužuje.

I dok se u neposrednoj blizini odvijala “drama” s traženjem odbjegle gorile ispred “Korane”, ja sam ,kako nogometaši kažu “dao sve od sebe” ispred ploče u učionici na otvorenom. Pokušao sam gimnazijalcima iz 4.F dočarati kakva je to strast i potreba za pisanjem, zašto je blog forma koja se i njima i meni čini najzahvalnija, opalio pokoju imitaciju, ispričao svakakvih zgoda i nezgoda, pročitao nekoliko priča. Iako je puhala južina kao na Palagruži, nikome nije smetala. Oni pažljivi, strpljivi, radoznali i pismeni na nekoliko jezika(jezični smjer), bili su mi inspiracija da obavim povjerenu mi zadaću. Obično se na satovima gleda na sat, ali ovdje je bilo baš obrnuto. Proletjelo 45 minuta kao 45 sekundi, a mi nastavili priču i u “sudačkoj nadoknadi” koja je potrajala još 15- tak minuta. Možda bi i još, jer nit se pitalo na WC ni na autobus, da nije došla profesorica iz susjedne Ekonomske sa svojim đacima i diskretno me priupitala:- “Kolega, ‘oćete vi još dugo?”

Ha,ha,ha “kolega!?”

Evo, samo da podijelim ocjene i dam svima časni otpust…

Hvala profesorici Maji ,na prilici da i ja imam svojih warholovskih ,ajd dobro, sat vremena slave. Nije isto raditi ono što je svakodnevna rutina i ovo što strogi kurikulumi propisuju…Podsjetilo me to na one zamjene u “Mijenjam ženu” i Knjazovu “Mjenjačnicu”..

Profesor vas sad pušta doma, evo sad će zvonit’…Gotov je sat “Oblogonauka”