Očiglednik

Piši, Milijana, ‘vako… Sine Mišo, šiljem ti nekakovu crkavicu, par ‘iljada dinara, pa nek’ ti se nađe. Stav’la bi ti i više, al’ već sam zatvor’la pismo! Voli te majka! P.S. Đekna još nije umrla, a ka’ će – ne zna se…

Sjećate li se ove legendarne gluposti iz usporene crnogorske serije ‘Đekna…’? Nema veze ako vam je to samo još jedan relikt iz Jugo-doba, koji vam ništa ne znači, ali te se rečenice ja uvijek prisjetim kada naiđem na bezbrojne birokratske umotvorine, koje tjeraju na pisanje kojekakvih očevidnika, dnevnika rada, evidencija i svih drugih umotvorina, koje izazivaju podsmijeh, poriv za izmišljanje glupih viceva, ali i grč u crijevima onima koji su dužni ispunjavati te izmišljotine dokonih činovnika.

Gledam u nedjelju emisiju ‘Plodovi zemlje’. Čekam da se pojavi naš Banijanac Mladen Stubljar pa da krene s mikrofonom u desnici i oštrom ljevicom, koja siječe zrak poput mesarske satare, naricati nad sudbinom jadnih ribara, koje je opet državna birokracija natjerala da rade nešto što oni smatraju za ‘trošenje vrimena i sviranje gnjurcu’! Veli zabrinuti barba Mladen da će svi ribari, koji imaju brodice manje od 10 metara dužine, morati voditi ‘Očevidnik o ulovu’, a šjor Jure, koji je baš jutros isplovija na trlje i lubine, krši ruke i križa se zbog još jedne pizdarije, koja će ionako nabrušene i revoltirane ribare dodatno raspizdit’! Te moraju točno napisati koju su ribu ulovili, di su je ulovili, u koju uru su je ulovili i još mnoštvo podataka koje nasušno trebaju administraciji. Ka’ da je u tijeku popis stanovništva i u moru, a ne samo na kopnu, mamicu im birokratsku –  zdvajaju ribari što ovih dana, žuljevitim rukama od konopa i mreža, slažu izvješća i popunjavaju Očevidnik.

– Ante, ‘ben ti mliko materino, dolazi ‘vamo! Pomozi ćaći ispunit ovu oporuku… Slabo vidin ta sitna slova, a i ruke mi tresu od makinje i travarice!
– Evo me, ćaća – hitro stiže mulac, vadeći slušalicu I-poda iz uha. ‘Ajde, daj meni pa ću to na laptop prepisat’ i mejlon poslat u Lučku kapetaniju… Ti samo upiši ća smo navatali i koliko.
– Je l’ se komarča piše sa tvrdin č ili, ka’ Pašalić, meko ć? – viče ćaća, nadglasavajući bučni motor ribarice…
– Tvrdo ‘č’, ćaća!
– A je l’ ispravnije ‘pizda in materina’ ili pička sa tvrdin ‘č’? – nastavlja ćaća ljuto beštimanje, mučeći se s rubrikama Očevidnika. Srećom da je ponija malo lanjskog prošeka, ‘ko bi ovo izdrža’ trizan, naglas je razmišljao i upisivao podatke u ‘Registar’.

Nešto slično zadesilo je u prošlom desetljeću i ugostitelje. U nedostatku mašte kako na lak način kazniti gazde s minimalnih 5000 kuna, dosjetili se nadležni da valja voditi ‘Nadzorni list’ u WC-ima!? Pa je voditelj poslovanja ili osoblje moralo najmanje svakih dva sata ići u toalet, provjeriti st(r)anje, uredno se potpis(š)ati i paziti na stanje ‘Knjige govana i pišaline’, kako smo je posprdno zvali – svaka dva sata od otvaranja lokala do fajrunta. Naravno da se to nije radilo kako su si zakonodavci to zamislili pa su kazne prštale serijski. Manji je krimen bio ako u ‘veceju’ nema papira, sapuna, papirnatih ubrusa, nego ako se pedantno i pravovremeno ne potpiše dokument na vratima toaleta. Valjda manje smrdi ako piše da je sve u redu… Nakon nekog vremena ukinuli su tu stupidnost pa izmislili nove ateste i pravila, kako bi mogli puniti proračun i namirivati svoje neutažive apetite za novcem, za svoj tromi i glomazni aparat.

Jedno jutro čuo sam u ‘Jutarnjoj kronici’ državnog radija da je predložena nova genijalna zamisao: Zaposleni u OPG (Obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima) i na farmama u privatnom vlasništvu trebali bi voditi ‘Dnevnik rada’!? I to od rana jutra pa do skidanja buca i kombinezona! Uz to, taj bi obrazac stalno trebao biti uz djelatnika pa, ako nadležna inspekcija zatraži dokument na uvid, da se vidi vodi li se to pravovremeno i pravovaljano!?!? Možete li zamisliti kako bi to izgledalo…

Recimo, Mata je šljaker na farmi koja drži krave, a usput proizvodi i sir, med, tovi svinje… Vani još mrkli mrak, tek poneki pijetao lijeno i pospano zakukuriče, digitalni sat pokazuje 4:35. Mata je loše sanjao pa se nervozno vrti u krevetu. Usput ga muči i ono što mu je gazdarica sinoć priopćila i dala mu kao novi zadatak, koji mora shvatiti vrlo ozbiljno. Inače, ode 10% plaće… Rekla mu je da prouči novi obrazac – ‘Dnevnik rada i obavljenih poslova’, koji mora imati stalno uz sebe i pomno ga ispunjavati. Kemijskom olovkom, a ne običnom, da se može pisati pa brisati.

Mata je jedva završio osnovnu školu. Od lektire je pročitao ‘Družbu Pere Krvržice’, a ‘Vlak u snijegu’ je gledao u kinu i na televiziji. Zadnje što je napisao bila su tri pisma iz JNA, koja su imala po tri rečenice: Dobrosam, što vama želim. Ne znam kada ču doma dojt. Pošaljite mi koji dinar, malo bi išal u grad. I sad on mora vodit taj dnevnik… pa nije on Šprajc da vodi dnevnik… Ma, otići će u dućan, kod one male Ines kojoj svaki dan kupuje čokoladice, pa će mu ona pomoć – kovao je Mata planove kako doskočiti ovoj nemogućoj misiji.

Mislite da pretjerujem? Mislim da baš i ne. Vjerojatno sličan zakon postoji u EU pa ga moramo prekopirati. Kladim se da tamo najamni radnici i ostali šljakeri na poljoprivrednim dobrima imaju laptope ili bar notebook pa bilježe svoje aktivnosti na malo napredniji način. Kod nas će uskoro svaki čoban morati voditi dnevnik rada i pratiti brojno stanje ovaca i janjadi. ‘Danas je bijo miran dan. Ovce su mirno pasle, Šarka se okotila. Ima dvojke. Pas Bundo je vatao zeca, a ja sam mobitelon zva’ malu Smilju poštaricu. Usput je pita ‘oče l’ samenom u subotu do diska, pjeva Mate Bulič, on mi je baš super. Do kraja radnog dana nije odgovor’la, a ja mislin da trza name pa ču nočas joj poruku napisat. Vukovi danas nisu prilaz’li, magare nije jelo. Sijeno odbija, zobi mu nedan jer ima proljev pa sere metar daleko. Šta mu ja mogu…’

Kad sve opismenimo i sve natjeramo da pišu Očevidnike, Dnevnike rada, Dnevnike zapažanja, Očiglednike, bojim se da će netko morati zaključiti Knjigu utisaka rečenicom: Danas smo bankrotirali. Skuhali smo kavu i čekamo ovrhovoditelje iz Brisela, da popišu preostalu imovinu. Kraj. Koniec. Ende.