Od izvora dva putića
Jesmo li kapitulirali kao bića koja misle svojom glavom ?
Jesmo li se potpuno prepustili na milost i nemilost tom komadu plastike i napucanom čipovima koji nam mjere otkucaje srca, broj koraka, bude nas i voze i vode do odredišta, kad zamolimo tu “đipiezdariju”koju imamo instaliranu u mobitelu ili na putnom računalu automobila novijih generacija ?
Moj odgovor je- jesmo!?
Do te tužne istine došao sam prošli tjedan, kad smo moj šef banda Joža i ja krenuli na još jednu rutinsku svirku koje odrađujemo za grupe penzića , uglavnom popodne i uglavnom na lako pristupačnim mjestima uz rijeke i slično.
Poziv je bio za 13.30 , to vam je okolica Samobora, točnu lokaciju javimo naknadno, rekoše iz agencije koja se bavi takvim eventima. Kad se dohvatismo Samobora ukucam ja ime cilja, a ono pokaže da imamo još 30 km!?
Kako, majku mu?
A, ništa, valjda ta teta robotizirana glasa zna…Nagazimo gas pa put Žumberka uz granicu sa Slovenijom. Nakon nekog vremena, veli ona (teta navodilica) – ” nakon 500 metara skrenite lijevo”. Hm, nije nam jasno zašto,ali valjda Ona zna.
Skrenemo, pa uzbrdo, pa nizbrdo, pa je kuća sve manje, a ona nas i dalje naviga kroz Žumberačke serpentine i gustu šumu…
Joža, ona nas ..be u zdrav mozak, zaključim ja. I on se složi da nešto ne štima, jer sve je manje kuća, a o ljudima da ne pričam.
Pucketa mi u ušima, očito smo u podnožju vrha tog brda koje su naselili Uskoci prije dosta stotina godina…Možda su i oni imali nekakvu sveznajuću babu koja ih je navodila i u tu postopoljinu dovela…
Konačno , živo biće- čovjek!?
Đi pi es čitaj, seljaka pitaj, što drugo. Kad smo mu rekli kud smo se uputili, uhvatio se čovjek za glavu..Jebiga gospodo, krivo vas vodi ta vaša navigacija. Ili natrag, a to je 30 km ili nizbrdo po makadamu, pa kod mosta desno…
Idemo makadamom, ono nizbrdica ko niz Planicu, cesta uska ja u travu, kako veli legendarna Jožina “Pavurska”!?
Srećom , osim jednog motorista s nikim se nismo mimoišli, jer da je naletio kakav traktor s vozom sijena, ne znam kako bi to završilo…
Vozimo se u prvoj, a lijevo i desno od nas provalija, iz koje bi nas , da sletimo dole našli arheolozi nakon jedno sto godina…Bože čovječe, zaustim ja, sad smo k’o ona dva iz filma Glup&gluplji, dok putuju u Aspen…
Na tu opasku počeli smo se smijati, baš onako “vrapčanski”…
Sve je kriva Melita !? Pitate se koja sad Melita? E,pa svi daju imena tim ženama koje nas vode i navode , pa sam ja ovu odlučio krstiti – Melita, po glavnoj junakinji Kušanove knjige “Lažeš, Melita” !?
Jer, kako će se kasnije pokazati, skrenula nas je s prave trase, sa onim svojim-“nakon 500 metara, skrenite lijevo”. Mučko đubre, digitalno…
Ne bih se iznenadio da je sve pratila na displeju i kad je vidjela da nas je zavintala u tu pripizdinu, koja je dalje čak i od vukojebine, laktom je veselo trknula svoju kolegicu ,koja je upravo slične nevoljnike umjesto u Vukomerec ,nekakve Švabe usmjerila u Vukmanić…
Vještice jedne bezobrazne!?
Dobro, moram pazit na izraze da opet ne ispadnem “mizogini krkan”…Kaj mogu kad jedino žene usmjeravaju putnike nevoljnike…
Naposredno prije cilja, kad smo konačno ugledali parkiran bus i naše penziće kako slikaju okolo i šeću nakon ručka, za probu i zagrijavanje glasnica zapjevali smo :”Od izvora dva putića….”
Jedan je pravac dobar i drag, a na drugi nas naveo GPS vrag!