“Od svih u Krapinskima, najteže sam osvojio frizerku. Sa Slavicom sam imao koncert, a zagorska avantura je melem za moje uši”

Kakva je muka doći do frizerke i ošišati se, kako jedan rezanac radi muke da ga pojedeš, kakve su želje bolesnog muškarca u bolnici, kako razumijeti Zagorce kad se “pospominjaju” i kako je nakon milijunskih sati u eteru i 800 objavljenih dosad kolumni (O)bloga tek dospio u jedan nacionalni medij, piše naš Dado iz Krapinskih toplica gdje boravi već duže od mjesec dana nakon moždanog udara.

Pješačka bojna sobe 96

Seriju priča o posljedicama „Mudara“ privodim kraju, jer nazire se i kraj mojih, kako bi Springsteen rekao. „Glory (hospital) days“.

Što se tiče glavnog cilja, a to je povratak „sprženih funkcija“ desne ruke i noge, sve to polako napreduje, jer ekipa u Krapinskim Toplicama vrlo strpljivo i stručno radi svoj posao, a moje je, za razliku od života do „kratkog spoja“ gdje su svakodnevno mene slušali, da ih slušam i vrijedno vježbam.

Objasnili su mi da stanice koje je „mudrijaš“ hladnokrvno smaknuo su gotove i tu sigurno nema zagrobnog života, već novi putevi ili veze u mozgu.

Živčane stanice (neuroni) „utiru“ nove puteve ili veze u mozgu. Mozak, zapravo uči funkcionirati na način koji se razlikuje od prijašnjeg „prijeudarnog“ funkcioniranja, reorganizira se.

Naravno, to ne ide na način da stanice same to učine, već ih upravo vježbama treba potaknuti da se uključe i prepoznaju što se od njih očekuje i traži.

Mozgam si nešto, da to ide tako sporo iz razloga što su stanice, a i ime im samo govori, ženskog roda.

Dakle, valja se svojski potruditi oko njih, kao i kad se osvaja žensko srce. Potrebno je puno nježnosti, davanja do znanja koliko mi je stalo do njih, valja im se uvući pod opnu, darivati ih pažnjom, pa i obećati da ih neću dovesti u opasnost kao njihove prethodnice.

Nema na silu jer bi me skupina žena proglasila mizoginim krkanom

Nema tu ništa na silu, jer bi me skupina žena vjerojatno, kao i onomad „ubola“ i proglasila mizoginim krkanom i zlostavljačem stanične populacije.
Ipak, da stanica pomagačica već ima solidan broj pokazuje svakodnevni napredak i vraćanje sitnih, ali bitnih radnji u ruku i šaku.
Tko nije prošao takve nevolje može samo pretpostaviti kakvu radost predstavlja kad probaš, pa ide, recimo svezati vezice na tenisicama, popiti kavu, a da se ne zaliješ, oprati zube slabijom rukom, skuhati Klari i sebi kavu, ili početi jesti juhu desnom rukom.

Istina, zadnji rezanac izmučio me kao nijedan komad tjestenine do sad. Lovio sam ga s žlicom u desnici po onoj zdjelici, kao kojot Pticu trkačicu i nikako!? Imam ga, pa mi sklizne, već ga prinesem ustima, on padne nazad i tako sve dok ga nisam izmorio i na koncu pojeo! Isto je i s prvim napisanim rečenicama ili šepajućom šetnjom do obližnjeg kafića .

U muškoj smo sobi “guska i pelena free”

U nastavku priče, samo zvizdarije …

Nas trojica cimera iz sobe 96 (dobro da nije 69, jer zlobnici bi pomislili da sam tamo radi vježbe istoimene poze), jedini smo skroz pokretni pacijenti, koji sve (kupanje, brijanje, hranjenje, pišanje stojeći), obavljamo sami, a i jedina smo „muška“ soba sa statusom “ guska i pelena free“, pa sam nas ja proglasio „Pješačkom bojnom sobe 96“!

Tri puta dnevno pojačava nas „VBR“, što je moj naziv za „oklopno vozilo“ kojim nam dostavljaju hranu, u prijevodu „Višecjevni Bacač Ručka”.

Za Božić, a i sve blagdane i praznike u bolnici, valja biti iznad situacije i nikako dozvoliti pristup u, kako bi na Fejsu napisali „mozag“, mislima i osjećajima koji frustriraju i bacaju u očaj.

Meni je tu najviše, osim kontakta s obitelji i doslovno tisuće čestitki u mobitelu, pomogla simpatična spremačica Slavica, koja je na Badnjak došla u sobu s parvišem u rukama i s pjesmom na usnama.

Započne ona s „ Narodi nam se kralj nebeski“ , ja udarim refren „Radujte se narodi“ i u finom dvoglasu završimo s „Kyrie eleison“. Isto smo ponovili dan kasnije, a „koncert“ smo sveli na minimum, jer ipak je to bolnica, a ne „Božić u Ciboni“.

Baš oko blagdana zakurio sam 39,5 C, nešto me smantalo, pa su mi odmah izvadili krv, dao mokraću i testirali na sve.

Onakav u vrućici pitao sam jesu me testirali i na trudnoću!? Moje pitanje sestre su prečule, a vjerojatno su to pripisale blagdanskoj groznici.
U takvom sam stanju zaključio da je moj, kako su napisali – ishemijski udar, u stvari atak iz komšiluka!? Jer, znam ja gde je hemija, a gdje je kemija…

Postao sam zahvalan pokusni kunić

Ipak, ovdje na rehabilitaciji nisam bio ni za kakve kemijske pokuse, ali pokazao sam se kao zahvalan pokusni kunić studenticama koje tu imaju praksu.

One pitaju, a terapeuti i ja odgovaramo i demonstriramo kako se to u praksi izvodi. Zanimljivo iskustvo, malo razbije svakodnevicu, ali promucah da nema problema da budem „maneken“ svima u ovoj ustanovi, jedino ne bih volio da se na meni uče studenti – patologije…”Nemamo mi taj odjel, gospon…”

Već sam ličio na Radovana Karadžića…

Od svega i svih najteže sam „osvojio“ – frizerku !?
Naime, baš nekako u dane kad me zveknulo ispod kose kuštrave, planirao sam do Alenke na redovno skraćivanje sijedog busena. Dani su išli, kosa mi sve duža, gušća, perutava i masnija, sve sam više ličio na Radovana Karadžića iz sezone 1994/95, što baš i nije kompliment. Zamolio zemljaka Hrvoja da me u kolcima pregura preko ceste, gdje je frizerski salon, pa da me nakon pola sata vrati, što je najsigurnije.

Dogura on mene, kao „Broja 1“ u salon, ali teta frizerka veli: “Kud baš sad, gužva mi je!”

Dojdite vu četiri popodne

Kakva gužva, tek jedna žena pod haubom lista „Gloriju“ !?

-Je, sad bu došle još dve gospođe! Evo vam broj, sutra nazovite…

Ništa, Hrvoje me sparkira u sobu 96, a ja sutra pokorno zovem. -Joj, gospon, danas pak nikak’, dajte u subotu iza „Sveta tri kralja“.

Sad već s original frizurom Krapinskog pračovjeka, sa strepnjom okrećem broj, a žena od škara i britve oštro odreže da danas radi kraće, niš’ do pondiljka…

Sad već pomiren da ću odavde izaći s kosom poput Roberta Planta, jer ova teta će me primiti na „Sveto nigdarjevo“ nazovem i peti put. Bingo!

-Dojdite vu četiri popodne.

Nije išlo bez drame, jer na vratima je stajao natpis „Vraćam se odmah“!?

Nespretan na nogama ,slučajno sam se oslonio na staklo vrata, a ona otvorena … Glas iz pokrajnje prostorije uputio mi je toliko željene riječi:-Sedite se, sad ću ja….

Zagorska avantura melem za moje uši

Meni kao liku koji barata s puno narječja, ova zagorska avantura pravi je melem za uši.

Kako ih je zanimljivo slušati, pogotovo kad se domaći međusobno pospominaju, bez obveza da ih mi ostali Hrvati razumijemo.

Nije taj jezik uzalud proglašen nematerijalnom kulturnom baštinom. Za sad slušam i učim, vjerojatno će me ispitat’ prije nego dobijem otpusno pismo.

Neće to biti lak ispit, jer ak velim da vani „dež curi“, oni prek brega buju rekli da „dešč curi“, u stvari samo – pada kiša.
Jedna od zanimljivosti mog boravka u toplicama je to što ću unatoč silnoj ljekovitoj i toploj vodi, ostati suhih gaća!?

Nakon što vidjeh da u planu terapija nema aktivnosti u vodi, pitah, kao i Vojko V. -kako to ?
– E, tako gospon Valent, u ovoj fazi to bi bio rizik po vašu sigurnost, falite vodu, drž’te se hodnika i sprava na suhom.
Bit će dobro Lešće i Topusko…

Bolestan muškarac u bolnici ima samo jednu želju

Saznao sam i da stara poslovica o zdravlju ima i neke druge varijacije, osobito iz muškog kuta gledanja.

Dakle, zdrav čovjek ima 1000 želja, a bolestan muškarac koji leži u bolnici, ima samo jednu: zgodnu medicinsku sestru!?
I za kraj, zaključak.
Nakon što je jednu od ovih priča s RM portala prenio portal „24 sata“, pa tako mene silno obradovao, a valjda nije bilo u Lječilištu nikoga tko to nije pročitao, došao sam do jednog dosta bizarnog zaključka …

Da bi nakon 800 objavljenih priča, milijuna sati u eteru i tisuće odrađenih gaža&evenata, osvanuo u mediju nacionalnih razmjera – moraš ipak biti, barem malo – udaren!?