Odlazak “Srebrnog”: Konkretni domoljub koji nije ostao imun na sve što se događa u zemlji koju je branio

Kad na nečiji posljednji ispraćaj dođe rijeka ljudi, visoki dužnosnici, političari  i more običnih ljudi, onda je to najbolji pokazatelj koliko je život te osobe bio plodonosan i ostavio traga.

Iznenadna smrt generala Pavla Miljavca obilježila je ovaj tjedan u Karlovačkoj županiji, ali i na razini zemlje.

Čovjek iz Maletića, iz Novigrada na Dobri, spajao je nespojivo, s jednakom mirnoćom razgovarao s američkim, izraelskim ili njemačkim generalima i visokim političkim dužnosnicima, ali i s onima koji mu nisu bili blagonakloni.

Njegovu smirenost favorizirao je i predsjednik Tuđman, savjete i promišljanja volio čuti i predsjednik Milanović. Isti takav, smiren i posvećen, bio je i s običnim ljudima, uvijek na usluzi i dobrohotan, često na vlastitu štetu.

Posljednji ispraćaj generala Miljavca dokaz je koliko je novigradski kraj, a onda i Karlovačka županija izgubila i kakav je zapravo čovjek živio u našoj okolini. Najmanje čime mu se, nažalost posthumno, ta ista Županija može odužiti jest odati mu priznanje za život, borbu i sve ono što je učinio za Hrvatsku.

Mnogi su ga poznavali, mnogi se s njime družili, no samo uzak krug ljudi znao je “Srebrnog”, reklo bi se “oduvijek”, od početka. Tekst u nastavku nastao je upravo tako.

Domoljublje bi moralo biti prirodno, ono se ne može forsirati.

Pavao Miljavac, za svoje bliske ratne suborce Srebrni, najbolji je dokaz ove tvrdnje. Njegov cijeli život, sve do tog 6. prosinca obilježile su tradicionalne i nikad potrošene vrline: pravednost, staloženost, poštenje, moralnost, smirenost.

Izrastao u novigradskom kraju, u mirisima brežuljaka i  rijeke Dobre koja ih oplahuje, Pavle je doista bio domoljub svoje domovine.
Ništa više i ništa manje.

Sad već davne 1990. godine odabrao je upravo Hrvatsku i njenu sudbinu kao svoju, baš kao što je to učinila i njegova cijela obitelj.

Bez ikakvih dvojbi i računanja, Miljavac je ušao u taj životni ring i bio sudionik svih bitnih događaja za svoj narod: od naoružavanja i pripreme pripadnika Zbora narodne garde i policije do ratnih akcija za slobodu Hrvatske.

Onima koji su ga poznavali bilo je jasno da je u rat otišao kao situirani čovjek iz dobrostojeće i radišne obitelj i kao već formiran poduzetnik.

Birajući tada, izabrao je rad za Domovinu.

I njegova obitelj u to je vrijeme to hrabro prihvatila, dajući mu potporu i noseći taj teret.
Oni su ga tada najbolje znali: supruga Barka, djeca Anita, Mario i Dubravko i pokojna majka Marica.

Pravedni otac, čvrsti suprug, glava obitelji koja je pak duboko razumjela njegov poriv da svoj patriotizam pokaže ne kroz glasne riječi, već kroz konkretna djela. I tako do kraja života.

Vrijednosti koje je Pavao Miljavac gajio u svakodnevnom životu prenosio je na svoje ratne suborce, prijatelje, kolege.

Od dugoreške 137. brigade čije je zapovjedanje preuzeo u nimalo sjajnom trenutku pa preko Operativne zone Karlovac gdje je bio zapovjednik, do Glavnog stožera Hrvatske vojske pa do ministarstva obrane, a kasnije i saborskih, političkih voda.

Uvijek isti i uvijek isti prema svima: smiren, realan, pošten, temeljit.
Moralno dosljedan u svakom trenutku, sa svjetonazorom domoljublja i čovjekoljublja koji su mu služili u životu, usprkos svim životnim preprekama na koje je nailazio.
Tim istim osobinama opisat će ga i njegovi suborci i prijatelji – smiren, temeljit, pošten, pravedan, ali i tvrdoglav.

Ali, jedino s takvim osobinama čovjek može opstati u svijetu i vremenu opće relativizacije kojoj i danas svjedočimo. Jedino su te vrline trajne, baš kao i odanost domovini koju je osjećao i živio. Jedino takvo životno junaštvo kojim se zadužuje potomstvo može postati inspiracija onima koji dolaze nakon njega.

Čovjekoljublje koje je Pavle Miljavac živio, mnogi su obični ljudi imali priliku osjetiti.

Iako je na društvenoj i političkoj ljestvici dospio u najveće visine, oduvijek je ostao jednostavan i tako normalan.

Pristupačan, na usluzi svakome, bio je jedan od malo dobrih ljudi koji su u ova opora i sumorna vremena vraćali vjeru u čast i vrline hrvatskih domoljuba.
Upravo zbog toga često se nije mogao ne žestiti na ono što je viđao oko sebe, na slabosti i događaje u zemlji koju je od prvih dana doista on i stvarao.

Taj teret pravde i da upravo ono što je pravedno bude i zadnje, možda mu je u jednom trenutku postao i prevelik.

Odlaskom u mirovinu, Pavle Miljavac nije mirovao. Stalno radeći jer, očito, drugo nije znao niti mogao, dane je provodio na obiteljskom imanju.

Ponosan na obitelj, na djecu koja su izrasla u vrijedne ljude, onako kako je on to i htio, na dvije unuke s kojima se ponosio, u miru Novigrada na Dobri i samo malo dalje od mlina gdje je rođen u travnju 1953. godine.

Često ga se viđalo i za radnim strojem i u radnom odijelu, a tada je bio daleko od generalskih epoleta koje je kao ratnik i borac  zaslužio.
Obični Pavle, za najbliže prijatelje uvijek – Srebrni.

U povijesti svake države postoje dubinske figure koje obilježe određeni period i za čiji značaj i učinjeno ne postoji dovoljno velika zastava države za svu zahvalnost.
Pavao Miljavac jedan je od rijetkih.
Hrvatsko srce, radnik i ratnik, konkretni domoljub, velikan.