Off road mjenjačnica 

Dva su me događaja inspririrala za ovu priču. Najprije rast cijena svega i svačega, prijetnja inflacijom, a potom i susret s starim prijateljima koje nisam vidio više od tri desetljeća, a s kojima sam haračio po Crikvenici u ljetnim “konobarsko redarstvenim akcijama”, baš u godinama kad je naš dinar najprije polako, a onda poput spustaša u Kitzbühelu , jurio u bezvrijednost.

Nije valjda da ćemo opet doživjeti da nazivamo trgovce i pitamo ih „što imate po starim cijenama“? Kako je onomad bilo s cementom ,ciglom i ostalim stvarima krajem osamdesetih…!?

Kao i sada, Nijemci su bili najbrojniji gosti, nekako i najskloniji trošiti, pa tako i mijenjati one svoje prekrasne plave „orlove“, prethodnice zanosnoj Clari Schumann, koji su krasili novčanice od 100 DM, najljepšeg komada papira kojeg se valjalo domoći… Što prije to bolje, jer kurs se mijenjao svako malo, pa ako imaš hrpu dinara koje ne misliš trošiti, vrebaj ko kobac i zaviruj u njihove novčanike,uz pitanje“ Wünschen Sie wechseln 50 oder 100 DM“?

Mihajlo, Branko i ja bili smo uigrani i djelovali smo bolje nego njujorški brokeri! Čim bi netko namamio „okupatore“ da promijene, ili bi se oni sami došli „predati“, nije ga se ispuštalo iz ruku,nikako…Ako ja ne bih imao dovoljno dinara, netko od njih ima, a ako nema nitko, jebatga, zagrabim u promet iz svoje kase u koju sam trpao utržak od prodaje piva, sokova i sladoleda na plaži. Problem bi jedino nastao kad bi se pogubio oko računice, jesam li dužan ja kasi ili ona meni…Ma, ko ga šiša, ako budem u minusu, marke su u žepu, lako se promijeni, pa namiri, a  po kursu na početku rujna trebalo je puno manje njemačkih novaca za naše „mrtvace“(tako smo zvali onu novčanicu s Titom na čelu).

Ja sam tu „gažu“na plaži udarao od 9 ujutro do pola 7 navečer, a onda tuširanje, večera, tacnu u ruke, pa cepaj smjenu na terasi do 2 ujutro…Dakle moj mjenjački ured je radio duže nego sve mjenjačnice i banke na rivijeri . Kurs je naravno bio odokativni, ali pošten,naravno u moju korist.

Na plaži sam vrlo brzo skužio kako ću imati dobar promet, a po prometu se obračunavala plaća, kako bi rekao direktor Kruno“ ben ti , taj procenat je visok, ti ćeš imat veću plaću nego ja,,,Čuda je 8 % !?

Na početku sezone imao sam  tri litre svoje domaće rakije,stavila mama da počastim dečke, dam direktoru, šefu, kako je red…Ispalo je da ta komovica svima nešto smrdi, pa sam uvalio jedva litru. One dvije sam rashladio u frižideru sa „Snjeguljicama i Njoframa“, pa kako bi koji gost došao, a Nijemaca je , znamo najviše, a njih smo najviše voljeli, jer imaju DM , pa lagano pitam, jesu li za jedan schnapps ? Skoro svi su ,naravno bili za malo okrijepe,pa pitaju koliko to kostet…Ma . ništa kuća časti, kleine geschenk..Kako Mujo u vicu kaže: „Kad je mene krenulo..“!?

Svako malo su se vraćali,kao po sladoled klincima, sokić za frau, a rakijica se podrazumijeva…Uvidjeh da sam iskopao zlatnu žicu, zovem mamu i brata, da mi kako god znaju pošalju ,po autobusu, bilo kako, još kanistar te rakije, platit ću kad dojdem doma…Ma, kaj ćeš platit rekla je mama, ima te predlanjske još skoro 50 litar’…Dok nije stigla pošiljka  Vukmanske komovice, kupio sam od onih baba na placu par litara travarice, da „prozvodnja ne trpi“..

Dalje je sve išlo kao u najbolje uređenim brzorastućim tvrtkama gazelama- točim ilegalno, ekipa troši abnormalno, svi znaju da se tu marke mijenjaju brzo i korektno,a žene i kćeri im nisam zavađao, jer bio bi to sukob interesa.

Onda mi se ukazao jedan mali iz Frankfurta kome je bilo dosadno,pa je visio kod mene i kao pomagao mi prodavati, a kad bi ja morao na WC uzeo bi moju bijelu kutu i glumio prodavača !? Onda je navečer slušao na radiju njemačke stanice i sve zapisivao što mu se činilo važno: rezultate Bundeslige, izvučene brojeve  njihovog lota, i još kojekakve tričarije.Sve to ispisao bi, ja zalijepim na frižider, a Nijemci opet k meni kao na hodočašće…U, stvari kad razmislim, mali i ja bili smo preteča Googla !?

Dragan koji je prodavao Bild po plažama, išao je tek oko podneva, a moji su gosti sve važne informacije imali ranim jutrom.Inače, lik je bio živopisna pojava, odjeven kao beduin, sav u bijelom, crna brada,kao da je iz Emirata stigao, a ne iz Beograda.Zvali smo ga “El Draganče – Bild efendija..” .On je klincima poklanjao lizaljke, ako tata kupi novine… Veli, vole oni kad ih malo podmitiš, dok je i on sam ispijao malo rakijice,za snagu. Usput mi je prodao “višak” maraka koje je on sebi kupio,jer mora da predaje utržak u dinare svaki dan, a sebi ostavi jednog”orla”,toliko uvijek ima “bakše”.

Naravno, sva ta rabota i ilegalne radnje nisu mogle proći nezamijećeno, pa su me često obilazile uniformirane face , a onda su jedne sezone uveli i „secret servise“, u obliku dvojice likova,penzionisanih milicionera, koji su u kupaćim gaćama patrolirali plažama i pazili, da ne bi tko krao, provocirao ili naravno mijenjao devize.

Misleći da ih nismo prokljuvili ,onako smotane, zvali smo ih Bolek i Lolek, jer je jedan bio visok, tako je bio nešto kao zračne snage, a drugi malen zdepast, njega smo zvali oklopnjak ili pešadinac.

Važno oni dođu do mog suncobrana, pa kao u spiku.. Ima li šta posla? Jel ko nudi marke, oni bi kupili bar 50 i slično…Naravno, odgovori su ko na prvoj pričesti – nevini i čisti…Jedino, kad bi smetali, nije mogao šnaps u promet, ali i gosti su skužili da je to naš” Gestapo u gaćama”, pa su se samo mudro smješkali.  

Znam da nije pohvalno hvaliti se ovakvim “crnoburzovnim” aktivnostima,ali kad ondašnji organi gonjenja nisu ništa poduzimali,osta samo lijepa uspomena…Iako, da se netko dokopao moje male zelene teke u koju sam upisivao sve te mjenjačke akrobacije, na kojoj je pisalo:”Wall street journal”, fasovao bi finu kaznu…Onako ,za primjer drugima.

Međutim, propala Juga, nema više ni nikad prežaljenih DM, sve otišlo u apsolutnu zastaru…Osim uspomena na inflaciju i svaku drugu okupaciju..

Tek sad u potpunosti kužim onu Hourinu :”Sve je lako kad si mlad!