Ojdi name, ne buš prvi!
Ovu maštovitu doskočicu iz naslova kao klinac dugo nisam kužio. Izgovara se u dahu: ‘Ojdiname, nebuš prvi!’ Kako je u to doba Dinamo samo brojio godine od zadnje titule prvaka Jugoslavije, tamo negdje iz ’59-te, mislio sam da je to kakva zagorsko-prigorska dosjetka za ‘hudu sudbu večito drugega Dinama’. Kao: Oj, Diname, na buš prvi, nego u najboljem slučaju drugi…
Tek kasnije, kad me pubertet odlakavio, napunio testosteronom i kad su stari fakini našli za shodno pojasniti nama poletarcima da je to u stvari poziv na seks!? Kako, pobogu? Seoski štemer i centarfor Vatrogasca, Beli, odagnao je neznanje jednom za svagda…
– Kad ti ženska veli ‘Ojdi name, ne buš prvi’, to je znak da nemaš brige i muke. Mala je već ‘u prometu’, tako da ti njoj možeš biti u najboljem slučaju drugi, a ako si i dvadeset drugi, kaj ima veze… Samo nek ona da!
– U jebote! – ovo je bilo važnije saznanje, nego da smo otkrili lijek protiv raka ili naučili kubicirati kvadraturu kruga!
I tako cijelo djetinjstvo i rana mladost prođe u sanjarenju i želji da jednoga dana zaigramo na maksimirskom travnjaku u dresu s voljenim grbom. Mašta dopušta svašta pa se taj scenarij mijenjao po potrebi. Jednom bi to bila prijateljska utakmica lokalnog kluba protiv ‘modrih’. Vidio sam sebe kako uzimam loptu na našoj polovici pa u prodor… Varkom tijela oslobodio sam se Bonića, kroz noge gurnuo loptu Miljkoviću, prodao lažnjak Zajecu, lobom prebacio nemoćne Bogdana, Cvetkovića i Hadžića pa u prazno poslao Stinčića i ušetao se s loptom u mrežu! Kakav prodor, kakva bravura mladoga Valenta! Vlatko Marković i predsjednik kluba Đuka Prilika samo bi se značajno pogledali pa bi priupitali Čavleka:
– Tko je ovaj mali s brojem 5? Kaj dela on tu, mi ga bumo zeli! Nemoj da u Hajduku saznaju za njega…
Bilo je još verzija, ali sve se svodilo na isto. Ili igrati libera u Dinamu ili svirati gitaru u ‘Bijelom dugmetu’ ili pjevati u ‘Srebrnim krilima’, jer sam očekivao da će Vladi Kalemberu kad-tad puknuti njegov napukli vokal pa će morat’ nać’ zamjenu. Naravno, mene…
I kad sam već mislio da ću umrijeti, a Dinama u kopačkama omirisati neću… preokret. U dogovoru za gažu na turniru ‘Vatrogasca’ u Gornjem Mekušju, njihov predsjednik Robi uzgred je dodao:
– Mi igramo s veteranima Dinama, mogal bi i ti igrat za nas!?
– Može, može – velim ja, misleći da se on samo šali.
Ja i veliki nogomet… Nit’ imam kopačke, a snage još manje… Uostalom, upravo sam bio usred serije svakodnevnog radijskog udarništva, a sviralo se noć prije, svirat će se i dan kasnije… Sjedim ja tako za mikrofonom i čitam sastave ekipa, kad vidim i svoje prezime. Ups! Kaj je ovo, pitam?
– Evo ti dres broj 5, a kopačke imamo 44, obuci se i na zagrijavanje… Evo, Dinamovci su stigli. Zajec ne igra, tu su Hadžić, Gašpar, Bogdanović…
I odigrao po desetak minuta u svakom poluvremenu. Trčim za Bogdanovićem, a u glavi mi tutnji glas Ive Tomića: Ili šljivu, ili viski, ili lozu, podignite dinamovci za Bogdanovića Jozu! Enver Marić leži, lopta u mreži… Pa: Mlad i oštar, Jozo Gašpar, ne špara ni sebe ni druge… Dar mar radi taj Gašpar!
‘Ajde, da i to bude obavljeno… Ako već ne s njima, bar na travnjaku protiv njih! Istina, pobijedili su lako s 8:2, ali ‘ko te pita. Važno da je bar pola snova leglo na svoje mjesto. Nakon skidanja u ‘civilku’, nastavio sam žonglirati s onim što mi ipak bolje ide. S mikrofonom, žicama i trzalicama. Da odagnam bilo kakve sumnje da sam i ovu poslanicu izmislio, vidi sliku… Ne zaokružujte moju glavu flomasterom, ekran se poslije teško čisti… Ojdi name, ojdi…