Onda je svizac zamotao…
Petak je, rano svibanjsko jutro. Kumice na obližnjem Dolcu slažu na klupe sireve, povrće, grincajg, a na Trgu sv. Marka neuobičajena gužva. Polako stižu crne limuzine, iz kojih nesigurnim korakom izlaze pospani ministri, zastupnici i cjelokupna ‘kravat pukovnija’ vladajućih i oporbenih. Šefovi protokola brzim i kratkim naredbama dirigiraju cijelom svitom, a ograđeni prostor na sredini trga čuvaju do zuba naoružane specijalne postrojbe. O čemu se, zapravo, radi?
Kako je i najavljeno, Hrvatska danas izlazi iz recesije… ma to bi trebalo pisat’ velikim slovom – Recesije, prosim lepo!? Nakon 6 godina boravka u minusu, u stalnom padu, u glavinjanju privrede, evo, konačno je svanuo i taj dan! Izlazak iz recesije, braćo i sestre, nije to mala stvar pa su svi u grču, ponajviše svježe zblajhani ministar optimizma – Grčić. Svi su nestrpljivi vidjeti to djevojče od 6 godina, koje će na jesen krenuti u školu, kako izgleda nakon što je cijelo djetinjstvo provela u tamnim bespućima razvojnog podzemlja, kamo je dospjela odmah nakon što je pojela kašicu od banane, koju joj je podvalio zločesti striček Ivo, koji je nakon tog očajnog roditeljskog poteza pobjegao od majke, pa je djevojčica rasla uz tetu Jadranku, ujaka Zokija, a kako stvari stoje, udomit će je striček Tomo, koji se nedavno oženio i ima slobodnu i namještenu dječju sobu. U međuvremenu je stigao i kardinal Josip, koji će blagosloviti djevojčicu, te joj dati oprost od dužničkih grijeha i uputiti Božji zagovor da se više nikad ne vrati u to dužničko ropstvo, sad kad je, poput Mojsija, razdvojila crvene i crne i eto je na kopnu prosperiteta i napretka.
– ‘Ajmo, gospodo, da još jednom prođemo protokol, zareža nervozni protokolarac, buljeći u papire na kojima je plan Markova trga s ucrtanim strelicama kretanja i položaja aktera dočeka izlaska Hrvatske iz recesije.
– Dakle, čim mala izađe iz ovog ograđenog šahta, prvi ide Varga, obavlja pregled, Ostojić, tvoji sve znaju… Ni slučajno da joj se mikrofonom približe Jarak ili Bago, to nikad ne završi dobro…!
– Zoki ima cvijeće, Kotroman naređuje počasni plotun, Vesna joj daje vjerodajnice, nadbiskup zna sve, Milanka je upoznaje sa socijalnim pravima, Mornar daruje udžbenike za prvi razred, vi novi od kulture dajte dječjem zboru znak da otpjevaju onu ‘Kad se male ruke slože…’, a trubači potom ‘Prokleta je recesija’. Gospon Klemm, kaj vi to nosite?
– Šator, ak’ mala nema gdje stanovat’…
– OK, ne treba, hvala na brizi, daj Fred preuzmi to…
Po prvi put u povijest top s Griča opalio je dva put u danu. Kad su golubovi odletjeli, fanfare utihnule, iz šahta je polako, uplašeno izvirila Hrvatska iz recesije, na dnevno svjetlo toplog svibanjskog dana. Svi su zanijemili od šoka. Mala je bila u očajnom stanju… Blijeda, neuhranjena, dezorjentirana. U ruci je stiskala prastaru Nokiu 3310, kojoj je davno oksidirala baterija, iz torbice su joj ispale Jamstvena kartica i Plan 21.
Netko je iz gomile procijedio da ga podsjeća na onog američkog svisca, a drugi su primjetili da se baš i ne primjećuje da je narasla ni tih 0,3 ili 0,5%. Treba je poslat k dedi i baki na selo, da se malo dobije, jadnica…
Svjetina se polako razilazila, sačekuša je uspjela, sad ćemo već nekako dalje, a odnekud je spontano krenula pjesma: Iznad Griča sunce sija, otišla je recesija, radujem se suncu i ja!