Gotovo tragično zato zvuči podatak prema kojem se poljoprivredom u Karlovačkoj županiji bavi sve manje ljudi, a manje je i obrađenih poljoprivrednih površina, no zato ne manjka krumpira iz uvoza! Karlovčani naime, jedu uvozni mladi krumpir, i to, ni više ni manje, nego sa Cipra!
Posjet karlovačkoj tržnici tako nam je otkrio da se na štandovima može pronaći hrvatska hrana, no da kupci često kupuju onu iz uvoza.
– Krumpir, luk i grah dolaze iz Međimurske županije, iz mjesta Belice u općini Čakovec. Jabuke baš nemam u programu, nego samo krumpir, grah, luk, žitarice. I to je sve domaće. Kupci kupuju sve, i uvozno i domaće, pa kad se razočaraju u uvozno, onda dođu i traže domaće – naglašava jedan prodavač.
Osim u kvaliteti, razlika između hrvatske i uvozne hrane je i u cijeni. Često je upravo domaće skuplje.
– Domaće je neki puta skuplje, no u nekim slučajevima i nije – tvrdi jedan kupac, dok se drugi nadovezuje – Razlika je u cijeni, ali je kvaliteta uvoznih proizvoda bolja nego domaćih. Strani proizvođači, na primjer, pakiraju jabuku do jabuke, a naši to sve zguraju. Naše je jeftinije, ali je lošije kvalitete.
No, mnogi proizvođači i prodavači na tržnici će vam reći da je, iako lošije kvalitete od domaće, hrana iz uvoza sigurno zdravija. Tako je i sa mladim krumpirom, mahunama, krastavcima, koji kod nas još nisu ni zasijani pa stižu iz zemalja poput Španjolske, Italije, Cipra i slično.
– Proizvodnju imam i obrt registriran pa onda kombiniram proizvodnju i uvoz. Momentalno imam paradajz, papriku, krastavce, uglavnom iz Italije i Španjolske. Njihova roba je dosta kvalitetna i, s obzirom da prolazi fitopatološki pregled, je možda daleko ispravnija za jelo nego naša. Masa naše domaće robe ne podliježe fitopatološkom pregledu, a ide u prodaju. Kvalitetno je sve, i domaće i uvozno, samo, ponavljam, javlja se problem pravilnog korištenja pesticida i herbicida jer nema nikakve kontrole – naglašava jedan proizvođač i ponuđač.
Mišljenja kupaca o tome što je kvalitetnije, domaće ili strano, različita su, no prevladava ono da je ipak bolje i zdravije kupiti domaću hranu.
– Više volim domaće, ako dobijem domaće. Koliko mogu kvalitetu ocijeniti od oka. To mi je ipak najvažnije, da bude svježe. Naše je često skuplje, ali ja mislim da je ipak kvalitetnije… – Volim domaće, ali volim i svježe uvozno, kad je dobro, zašto ne… – Domaće radije, vjerujem da je bolja kvaliteta. Dok ovo izvana stigne, najvjerojatnije mora bit dobro zaštićeno protiv truljenja, to su kemijska sredstva i to je jasno svima… – Sigurno domaće, za one koji pravilno razmišljaju, bez obzira je li skuplje ili jeftinije, ali očito je da je kvalitetnije… – Domaće je domaće! – samo su neka od razmišljanja kupaca.
Vjeruju da hrana iz uvoza dolazi zdravstveno ispravnija od ove domaće, no svejedeno misle kako će vrijeme pokazati da to baš i nije tako.
– Vidjet ćemo za 10-tak godina kada će se utvrditi neke nove bolesti, onda će se vidjeti što smo u stvari jeli i što smo s uvozom dozvolili da uništimo svoju domaću proizvodnju.
Ipak, unatoč deklarativnom “DA” domaćoj hrani, na tržnici u Karlovcu ćete zateći vrlo malo ljudi kako kupuju povrće od takozvanih “bakica”. Jedan takav mali proizvođač stigao je iz Tušilovića – s nekoliko kilograma domaćega graha i mrkvice, češnjaka satima čeka kupce. Kaže da gotovo nikad ne proda sve što donese.
– Nema govora, ni četvrt! Ne možeš prodati ovaj domaći od uvoznoga! – žali se jedan prodavač domaće hrane.
Nema krumpir jer nema zemlju na kojoj bi ga sadio, a i da ima zemlju, tvrdi, ne bi mu se isplatilo.
– Neću ni imati jer nemam gdje proizvest. A i da imam, ne bi proizvodio jer nema računa, gnojivo je skupo, otišlo je gore, ne možeš proizvest, skupa je obrada… – zaključuje.