Skini našu aplikaciju

Slušaj i gledaj online

  • weather-image

    3C° Karlovac

  • weather-image

    3C° Duga Resa

  • weather-image

    2C° Ogulin

  • weather-image

    3C° Ozalj

  • weather-image

    2C° Slunj

Život DNEVNIK S COVID ODJELA Podijeli

“Osoblje karlovačkog COVID odjela u surovim je borbama:Herojskom požrtvovnošću bore se za svakog pacijenta na pretrpanom odjelu

Danima sam im gledao samo oči, ne znam im lica: Tina, Marija, Marko, Sanja, Adriana, dr. Tutek, doktorice Ivana i Tina, doktor Kamal, i mnogi drugi… svima hvala

Već dvije godine živimo s koronavirusom, nekoga je “uhvatilo” jače, nekoga manje, neki su nažalost, preminuli od posljedica borbe s virusom.

U novinarskom smislu već smo napravili niz reportaža i priča o tome kako se u karlovačkoj bolnici bore s ovim izazovom, govorili su liječnici, osoblje, struka.

Pred vama je sada dnevnik jednog pacijenta s karlovačkog covid odjela.

Govori o trenucima suočavanja, potrazi za svakim “gramom” kisika da bi se došlo do daha, pravilima za život i Božjoj volji, smrti, vapaju bližnjih kojima bliski ljudi odlaze, a onda i onom najvažnijem: O osoblju karlovačkog covid odjela, liječnicima, sestrama, jednom “bratu”, čistačicama, svima koji  toliko vremena brinu o ljudima i čija je svakodnevica bitka za nečije zdravlje. Požrtvovnost. Hrabrost. Stručnost. Toplina. Brižnost. Staloženost. Poštovanje. Nesebično davanje. Pijetet. Iskustvo. Mladost. Brzina postupanja. Osjećaj za svakog pacijenta. Svjetlo su karlovačkog zdravstva.

Zahvalnost tim ljudima koju bi svatko u svom životu trebao njegovati, izvire iz ovog šestodnevnog dnevnika i poručuje: Osoblje s tog odjela ravno je specijalcima, a iskustvo borbe za dah, ni sa čim usporedivo.

Bit će Omicron

Subota 15. siječnja teče uobičajeno, popodne lagani simptomi umora, možda i temperature, navečer ide na 38, sinusi cure, ali to je moja stara boljka. Lekadol i Brufen, kućni test pozitivan. Bit će omicron za kojeg kažu da je u rangu jače prehlade. Rano u krevet, noćni košmar, nešto i glavobolje, Tri dana tako, razmjene mišljenja s onima koji ga imaju, savjeti razni.
PCR test u ponedjeljak potvrđuje stvar, zove epidemiolog, sve po protokolu 10 dana izolacije. U međuvremenu i obitelj pozitivna. Četvrti dan gotovo, nema temperature, jedem, pijem, sve ok. Peti dan 39, očito je covid vješt varalica. I sve po starom, skidam temperaturu, sumamed, dexametazon, stvar teče prolazi i 10. dan. 11. dan ipak u covid ambulantu na Švarču.

Rendgen kaže: Upala pluća, temperatura gore-dolje

Prekrasno uređen prostor, nema gužvi, vidi se savršena organizacija.
Prijem, vrlo ljubazno i susretljivo osoblje, tlak, kisik,krv. Imam problem nevidljivih vena, ne ide od prve, preuzima mlada medicinska sestra, klekne uz krevet i dječjom braunilom bezbolno rješava stvar.
Neke me sestre i prepoznaju, ja njima vidim samo oči, u svemirskoj su opremi. I u ugodnom razgovoru sa sestrom, sad znam, Marijom, shvaćam da imamo zajedničke prijatelje, poznaje mog sina, ja njenog bratića.
Čovjeku toplije oko srca.
Rendgen pokazuje upalu pluća, pregled da nema šuma. Susretljiva i mlada doktorica Ivana postavlja dijagnozu i na kućnu terapiju, kontrola za 5 dana.
Teku dani, temperatura malo gore, malo dolje, možda stvar i ne shvaćam preozbiljno, razne alternative, oblozi od masti, buster dodaci koji su “neke” digli od mrtvih, noći u košmaru, tv radi, telefon zvoni, a kisik na prstu lagano pada. Kućne stepenice postaju problem, da ne govorim o jutarnjem tuširanju.

Kontrola kaže: Lošije je, ostanite u bolnici. Potpisujem za doma

Peti dan kontrola, sve teče brzo, čeka se samo koju minutu, stvar nije dobra, nizak kisik, abs iz arterije očajan, brzo na bocu gdje leže dnevni.
Na rendgenu poznanik, odmah usporedi slike i kaže: -Lošije je.
Ovaj put druga, susretljiva mlada doktorica odradi sve u hipu, šuma nema, ali drugo nije idealno. U ugodnom razgovoru sa sestrom koja je očito ovdje organizatorica posla i koja s istom pažnjom kao i neki dan Marija, postavi dječju braunilu saznajem da tu, uz nju, danas rade još dvije Tine.
Cijeli odjel odiše optimizmom mladosti, čovjek ozdravi od atmosfere. Doktorica, sad mi je jasno, Tina, predlaže ostanak u bolnici – moja rak rana.
U međuvremenu, supruga već naručuje profesionalni ordinacijski uređaj za kisik, sin juri po njega u Zagreb.
Dogovaram s doktoricom da neću ostati u bolnici, dolazit ću dnevno na terapije, biti doma na kisiku, naravno i potpisujem.

Kisik pada. Gasim mobitel, konačno mir

24 sata teku po uputama, ne skidam se s kisika, vježbam kako su mi rekli, noć je teža od dana. Taj dan gasim sve oko sebe, tv je prošlost, mobitel isto tako, spas za dušu, čovjek uspostavlja svoj mir. Uz to, mnoštvo prijatelja vjernika javlja da moli za mene, molim i sam, mole ukućani, On je taj koji koji sve može, njemu se uzdamo u mukama. Drugi dan uobičajeni protokol, abs lošiji, malo boce, terapija kroz venu, ponovo ne pristajem na ostanak u bolnici.
Iduće jutro uhodani protokol, niti kisik niti abs nešto sjajno, ali ide na bolje, abs od 5,9 prvog dana prešao 7. Čini se ok, tako ćemo nastaviti pa će u subotu vidjeti što kaže rendgen, sve izgleda ok. 

Jutro donosi katastrofu, brižna Hitna vozi na Švarču, treći kat neizbježan

Iduće jutro stvar i nije baš takva, kisik poslije tuša – katastrofa.
Pitanje kako doći do Švarče, najbolje hitna, brzo stižu i više nego brižan tim, ne žele da napravim ni korak, spakiraju me, spoje na kisik, vrlo ugodan razgovor sa šefom tima i začas sam u covid ambulanti.
Brižna Tina uz ugodan razgovor sve odradi u trenu i po protokolu, doktorica Ivana od prvog dana konstatira da je ovaj put 3. kat neizbježan. 

Soba iz socijalizma, 15 minuta košmara, a onda reset: Mir

Lift i put na odjel, šok, prostor iz socijalizma, namještaj isto, na hodniku gužva, mnoštvo osoblja, neke znam iz rane mladosti, prvo prazno mjesto soba 5, četiri kreveta u prostoru za tri, gužva, 4 l kisika odmah.
Do mene čovjek koji se ne miče, očito je u komi, idući do prozora slično, hrpa cijevi i sondi po njima, samo jedan pokretan, ali uz štaku ima godine, svi ga zovu “deda”. Svi imaju pelene.
15-minuta košmara u glavi, povući veze i tražiti Fran Mihaljević, već mi je to predložio prijatelj saborski zastupnik, i prijatelj general nudi pomoć, dobar je godinama s dr.Markotić.
Zurim u ogledalo preko puta, iz sekunde u sekundu osjećam toplinu medicinskog osoblja oko sebe, vade krv, bore se s mojim nevidljivim žilama, u tom tijesnom prostoru pomiču krevet da bi došli do druge ruke jer ležim uz zid.
Jasno mi je  da sam u savršenim rukama i da treba ostati tu.
Za 15 min sam miran kao kao da sam na najljepšem mjestu na svijetu, straha ni u tragovima, obuzeo me Božji mir.

U odnosu na ono što vidim, ja sam zdrav čovjek

Ovo je moj dom idućih nekoliko dana. U odnosu na ono što vidim oko sebe, ja sam zdrav čovjek.
Postaje mi normalan i prostor, stari sam nostalgičar, pločice 15×15, vinasice na podu, lakirani ormari, vraćam se u djetinjstvo, mladost. Cure nude pelenu; ni čut’.
Idem do wc-a, čisto i uredno, odmah obiđem i tuš to mi je važno, staro, ali čisto, odmah javljam porukom supruzi, zna da mi je to bitno, bit će manje brige.

Predivno osoblje, stručno, mladi i posvećeni ljudi, puni pažnje

Dan teče, dolazi ručak, služi se s pažnjom, pitam se odakle svim tim ženama i djevojkama toliko ljubavi i pažnje prema svima nama. Ručak odličan, uspoređujem s boravkom prošle godine u jednoj drugoj bolnici. Svaki bi ugostitelj poželio ovakvog kuhara, zlatom bi ga platio.
Dan teče, dolazi doktorica, ponovo me oduševljava mladost tih ljudi, vizita, noć koja je uvijek teža.
U međuvremenu, spremačice čiste, brišu, prepoznajemo se, ugodno razgovaramo, odjel je pun, stalno stižu novi, ima nas puno više od 30 koliko je kapacitet.
Dok često idem do wc-a,  vidim u drugim sobama mahom su stariji ljudi, muka.
Na prste jedne ruke se može nabrojiti mobilne kao ja. Ovi drugi samo leže, krevet im je i soba i wc.

Deda cimer, Marko specijalac

Dolazi večer, u sobu, naravno, u cijeloj opremi dolaze najbliži k nepokretnima. Mole ih za riječ, a oni ne progovaraju. Kći jeca uz oca, kleči, moli, a on šuti, ona ode nakon koju minutu u grču i suzama. Slično i supruga čiji muž nije izustio ni riječ.
U međuvremenu me zove dr. Strikić, stari smo prijatelji, sve je nalaze već analizirao, bit će sve dobro, vjerujem mu više nego bratu, njegova podrška i briga su mi garancija.

Noć je košmar, nijemi progovaraju, čovjek do prozora zaziva Dragu i Emu cijelu noć. Drugi dan od njegove supruge saznajem da su to ona i kći.
Dobro je što je tu deda, razgovaramo, ima sličan životni put kao ja, radili smo u nekim sličnim službama i institucijama, imamo i zajedničke prijatelje, simpatično i stimulirajuće.
Upoznajem i Marka, jedinog muškarca od osoblja, odmah sam ga “skinuo”: Za njega nema prepreka, radi to kao i ostali punog srca, da je rat, bio bi sigurno u specijalcima, diverzant. 

Borba sestara s prostorom, mukama. Gospodin do mene umire

Drugog dana sve uobičajeno, dolaze nove sestre, neke su iz mog kraja, djeca nam idu u isti razred, doma sam.
Pažnja maksimalna, bore se one sa svim našim mukama, tijesnim prostorom, ali sve je savršeno.
Ponovo dolazi kći do nepomičnog oca, sve je isto kao sinoć, grč, suze, molbe, a on nijem. Čuo sam ga u noći, dvije riječi, nisam upamtio koje, ali bilo joj je drago što sam joj to rekao.
Odlazi, ne zna da je posljednji put držala njegovu toplu ruku.
Za cca sat – dva, cure ulaze s ekg aparatom, spajaju ga i konstatiraju smrt.

S pijetetom i mirom spremaju preminulog, staloženo

Nikad u životu nisam smrt doživio tako mirno, na metar od sebe. Dolazi mlada sestra i jedna koja joj pomaže.
Ima u njoj nešto posebno, staloženost, mir, poštovanje, pijetet. Dok ga sprema, govori o protokolu: sve s njega i oko njega ide u posebnu vreću, on u onu veliku s patentom.
Na kraju Sveta voda i molitva. I sam izmolim Oče Naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, Bog mu dao duši lako, bili smo cimeri 24 sata. Plahta preko čovjeka i u hodnik.
Zauvijek ću pamtiti ovu mladu ženu i njen mir dok radi za nas obične smrtnike neshvatljiv posao. I sad mi suza krene, suza poštovanja i divljenja, ona koja ljudsko srce čisti.

Shvaćam da sestre “tuku” po 12 sati

Odjel se puni, navečer u sobu stiže čovjek koji se sav trese, šećeraš je, zbunjen, razgovaraš da mu bude lakše, pomažeš koliko možeš, Marko je tu i sve teče vrhunski.
Ujutro shvaćam da  te sestre idu kući samo spavati, one “tuku” 12 sati na dan i vraćaju se ujutro,  na novih 12, kako mogu.
Danas i policajcu koji ima beneficirani staž moraš najaviti kad će raditi prekovremeno, sestrama ne, to je njihovo poslanje.
Shvaćam kako te mlade djevojke odrastaju u sasvim drugim uvjetima od generacije, pogotovo onih koji su se uhljebili po inim uredima ove države. Za ove ovdje ne vrijede državna pravila. Valjda Bog od njih želi napraviti životne igrače.
Znam to jer sam i sam kao klinac sa 19 počeo u specifičnoj službi i uvjetima koji su bili dramatično napetiji od uvjeta koji su imali moji vršnjaci. Nikad mi nije bilo žao, stvorilo je to od mene čovjeka za sve situacije i uvjete, tako će i od njih.

Treći kat treba rasteretiti, idete na prvi, savršena organizacija

Razgovaram o tome s Marijom. Došla je u sobu s radosnom viješću: dio lakših pacijenata ide na prvi kat, treba rasteretiti odjel, guši se.
Iako je vikend, savršeno to organizira Karolina, šefica svih sestara na Švarči.
Marija je mlada operativka, glavna sestra odjela, koja to idealno provodi, nedjelja je, došla je od kuće da to odradi, svaka čast, gdje se to još viđa? Vizita i vojničkom brzinom, nas je sedam s krevetima i stvarima koje imamo, na dosadašnjoj psihijatriji, na 1. katu. Naravno, Marko je muška snaga premještaja.
Sretni smo što smo u “ludari”, zeleni zidovi, rešetke na prozorima, ali nama izgleda kao Hilton, nema gužve, svi smo lakši pacijenti, manje pelena.
Sanitarije stare, ali čiste, sve je čisto, to je bitno.

Dr. Tutek čita pacijenta dubinski, imaju od koga učiti

Dolazi i dr. Tutek, žena koja sve vodi i već dvije godine organizira bitku s covidom u bolnici. Vidi se iskustvo, ali vidi se i da svakog pacijenta čita u sekundi, dubinski, kao najprecizniji čitač, pristup svakom je upravo takav: individualan, dubinski.
Imaju ovi mladi doktori od koga učiti, to je velika stvar za našu budućnost, znam taj osjećaj.
Imao sam tu sreću devedesetih. Nakon već dobrih 10 godina iskustva u struci da su mi šefovi postali dva najveća političko obavještajna maga u državi, od njih sam naučio najviše, da nisam, vjerojatno bih zaglavio odavno, uvijek ću im biti zahvalan. Jedan danas ima 102 godine.
Deda i ja smo stari cimeri sad u trojki na prvom katu, Branko je novi, trese se, zbunjen je, pokrivam ga, ulijeću sestre s tabletama i antibiotikom na venu, stvar sjeda na svoje, brzo se zbližavamo, začas znamo sve jedni o drugima. 

Nikud bez oksimetra na prstu, najviše kisika “uzme” tuširanje

Dedu i mene voze na rendgen, moja snimka nije idealna, ali kažu: To je ok, bitno je kako se pacijent osjeća i pluća će malo sporije doći na svoje.
Abs je prešao 9, crp sa skoro 70 na 11 i nešto, ide to na bolje.
Noć na “psihijatriji” savršena, ne razdvajam se od svog oksimetra, te male spravice na prstu koja tako puno kaže.
Analitičar sam i imam u glavi sve podatke koliko me kisika košta koja radnja. Kažu da je minimum 92, optimum iznad 93, a ja sam tako često dramatično ispod.
Shvaćam da su po nekom meni neznanom pravilu najkritičniji trenuci oko 17 sati navečer i 7 ujutro, tad valja mirovati.
Najviše “košta” jutarnje tuširanje, a ja sam jedan od rijetkih ovdje koji ima tu privilegiju.
Uz savršeno proračunato vrijeme i pokrete, tuš sruši kisik ispod 70, srećom, kupaonica je preko puta sobe. Brzo pod masku dok se ne digne do 93. Pranje zubi sruši kisik ispod 80, ali radost poslije tuširanja, jutarnje higijene i brijanja nema cijenu.

Branku nalaze ugruške. Sestre pričaju o školarinama koje plaćaju, završavaju više škole. Na svoj trošak

U ponedjeljak deda odlazi u bolnicu u Dugu Resu na daljnji oporavak, Branku nalaze ugruške, na 6 l je, treba bit’ oprezan. Marko je dobio koronu, kažu, neće doći na posao.
Vizita, mladi, ljubazan doktor s bradom, brzo analizira podatke i skida me na dvije litre. Dan uobičajen, netko odlazi, netko dolazi, Na katu sestra Adriana, puno razgovaramo, radi dan za danom, u prolazu i Tina iz ambulante, pričaju o plaći koja je sutra, i o plaći i o kreditima, školarinama koje plaćaju, ulažu u svoje znanje, završavaju više škole, na svoj trošak.
Dan teče, govori se koliko ih je danas umrlo, koliko novih došlo, ja sam se počastio malom šetnjom po balkonu ograđenom žicom. Ako me netko s parkinga i vidi, i pomisli da sam pacijent psihijatrije, nema veze: zrak i sunce vrijede više, sami sad reguliramo temperaturu i zračnost sobe, predivno.
Adriana je stalno tu, dug je hodnik, nahoda se žena, pomognem gdje mogu, mobilan sam “ful”, naravno s čarobnom spravicom na prstu.

Pluća ne trpe san na leđima, vole trbuh. Branko, okreni se

Svaku večer mi dođu moji, donesu što treba, odnesu prljavo, kratki susret na vratima odjela puno znači, jedan sam od rijetkih koji do vrata može doći, pluća diktiraju pokrete.
Danas i stolica koja je svima ovdje san, nikad teža i nikad radosnija, preporod, novi čovjek.
Noć klasika. Stalno Branka tjeram da leži na bok, pluća ne trpe san na leđima, obožavaju na trbuh, ali to ne ide svakom.
Jutro isto, vizita, isti doktor, sad znam, Kamal, od jučer skida me s maske, ostavit će mi je za uspomenu, život mi je održavala ovih pet dana.
Radit će mi i ekg, tlak se prilično stabilizirao, obećavajuće.
Marija stiže s uređajem, ekg ok, skoro pa idealan, šetam po terasi, vježbam, pušem balon, dišem normalni zrak, divota.

Dolazi Damir, razgovaramo satima, na istoj smo dužini

Oko tri sata stiže novi cimer, po “faci” ga znam, sličnih smo godina, kažu sestre bio je na samom rubu, spasila ga samodisciplina, zove se Damir, konobar je zato i znam facu, ubrzo smo u razgovoru, on je na 4 l.
Spominje Boga kao spasitelja, tu smo na istoj valnoj dužini, naš razgovor ne prestaje satima, rat, oboje smo sudionici, politika, prati on moje javne nastupe kad o tome govorim, ali najvažnije – vjera. Prošao je otprilike isto kao ja, od okorjelog ateista do vjernika, obraćenik.
Razgovaramo satima, ni s jednim biskupom nisam ljepše razgovarao, Bog nas spojio u muci, jer u ovoj zgradi kao i svugdje drugdje postoje samo dva izbora koji lebde iznad nas.
To su sotona i Bog, ovaj prvi perfidno, navlači, vara i zove k sebi, mnogi nasjednu, čuo sam neke koji u noćnim agonijama psuju Boga, nažalost ne znaju što rade, s njima je i osoblju puno teže.

Morao sam proživjeti 60 godina da ovo doživim, ne bih to mijenjao ni za što

 A Bog milosrdan, nudi spas, u muci i ne odmah, polako, s poštovanjem moraš se “spojiti” s njim, onda izlije milost u tebe, digne te, ojača,ozdravi te, svima je lakše s tobom takvim. 

I Damir je to ovdje prošao, nevjerojatno iskustvo. Morao sam proživjeti 60 godina da to doživim: Ne bih to mijenjao ni za što, divota, Bogu hvala. 

Srijeda, 9. veljače, sve je ok, ja sam “zdrav”, noćna sestra Sanja žali se na simptome koji liče na covid, ništa čudno, nije oprema koju nose na sebi svemoguća. Doktor Kamal u viziti kaže:Možete se spremat’,  doći će papiri za sat dva.
Začudo, uopće ne razmišljam o tome, ne žuri mi se kao pri ranijim izlascima iz bolnice, mirne bih duše ostao ovdje, jedan poseban mir. Sam sebi ne vjerujem, da mi je netko desetak dana prije rekao da je to moguće, izgubio bih sve oklade.
Stižu papiri, Adriana objašnjava proceduru za dalje, vadi i dječju braunilu koju je Tina danima ranije postavila.

Dom je dom. Švarča? Ne treba brinuti, to osoblje daje nadu, imaju ljubavi za svakog

Pozdrav s cimerima, držite se, ako što treba.., pozdrav s osobljem, supruga me vozi doma.
U dvorištu čeka pas, izbezumljene oči, jasno je njemu da nešto ne štima, obilje pseće ljubavi i privrženosti i oči mu se bistre.
Dom je dom, supruga, kći i sin, satima im pričam o ovom nevjerojatnom iskustvu.
Na kilaži sam od prije 15-20 godina, izgubio sam 9 kilograma, tome se veselim.
Divota, balkon, rijeka, proljetno sunce, nakon 25 dana, san punih 8 sati, spašen sam.
Puno se toga promijenilo u ovoj bolesti, još sam u bolnici odlučio da odustajem od nekih poslovnih projekata, ne treba mi to, imam dosta za sebe i svoje, i previše, zdravlje i život nemaju cijenu, ne bih to znao da nisam bio tamo. Na Švarči, za koju sam bio pomalo skeptičan što će biti kad doktori koje znam odu u mirovinu…
Sad sam potpuno promijenio mišljenje, te mlade ekipe doktora, te žene i djevojke, mladići poput Marka, medicinske sestre daju punu nadu, ne treba se bojati za županijsko zdravstvo.
Po onome što sam se naslušao iz inozemstva, oni imaju bolje uvjete i zgrade, ali njihovo je osoblje proračunato i hladno, na Švarči imaju srce, ljubavi za svakog, i za zločeste, a iznad svega je znanje.

Liječnici i osoblje su specijalci, covid odjel je za najjače

Ponosan sam što živim tu. Jer ono što sam vidio, daleko nadilazi ono što sam očekivao i sretan sam što prvi dan nisam zbrisao u Fran Mihaljević nego ostao doma.
Ovi naši su čudo, bio sam u ratu, imam preko 1650 dana borbenog sektora, od Krvavog Uskrsa na Plitvicama na dalje.
Ovi ljudi nisu koranski ratnici i oni koji su čuvali linije od Karlovca do Ogulina i dalje, ovo su drugi uvjeti, ovo je surovo, ovo je Velebit i Tulove Grede u ratu, ovo je za najjače, ovo je za specijalce, za ATJ Lučko: to je osoblje na covid odjelu OB Karlovac.
Sretan sam i zahvalan što sam ih upoznao, Bogu hvala na svemu.

Drugi dan zovem Damira, ide sve po planu i Branko je ok, kisika sve manje, u mom krevetu novi čovjek, on je još na visokoj litraži, kreće novi krug borbe za disanje i život. Jedan poseban odnos s tim ljudima potrajat će vjerojatno. Pozdravi Branka i osoblje naravno.

Danima sam im gledao oči, ne znam im lica, hoću li ih prepoznati na ulici?

Nakon svega imam samo jedan strah, da na ulici, u lokalu, u trgovini neću prepoznati nekog od tih divnih ljudi, djelatnika covid odjela i pozdraviti prvi, razmijeniti koju riječ jer sam im danima gledao samo oči, a ne znam im lica.
Bojim se toga i unaprijed im se ispričavam, molim ih neka mi se prvi jave ako me vide, postali su dio mene. Hvala im još jednom od srca i Bog ih blagoslovio!

Pročitajte i ovo

DOBAR POTEZ

Groblje u Vukovoj Gorici ograđeno i zaštićeno od odrona