“Otišao je moj prvenac, moj ponos, moj sin. San mu je bila kuća u Majskim, na brdu, blizu šume. Koštala ga je života”

Moj prvenac, moj jedinac, moj ponos, vidi ga, vidi kako je lijep. Majčino srce milo, zašto, vapila je glasom onemoćalim od tuge i bola Suzana Oljača Bakrač iz Majskih Poljana pokazujući nam slike svog sina na mobitelu.

Njen prvorođeni sin Darko (20) pokopan je ovog petka na glinskom groblju. U stravičnom potresu 29. prosinca u 12 sati i 19 minuta na njega se srušila cijela kuća. Nije mu bilo spasa. On je jedan od pet žrtava iz Majskih Poljana.

Odlučan da se osamostali, ogromne snage za život

Nema težih novinarskih trenutaka nego onih u kojima se gleda i živi roditeljski očaj za umrlim djetetom.

Gospođa Suzana hrabra je žena, majka koja stoički podnosi najteži životni trenutak. Dok s njom razgovaramo u dvorištu obiteljske kuće, neka čudna tišina obavija Majske. Reže je samo majčin poluglas i priča o Dakiju.

-Nije što je moj, ali bio je divan mladić, primjer dobrog djeteta. Zaposlio se kod Sherifa čim je postao punoljetan, iako je završio za konobara, kaže mama i odmah pokazuje sinovu sliku u konobarskoj odori. Znao je što želi, imao je ogromnu snagu za život i bio veliki borac, niže majka priču. 

Njen Darko doista je bio rijedak primjer mladića koji je brzo odlučio život uzeti u svoje ruke. Odlučan da se osamostali, dignuo je lani kredit i kupio kuću ni 3 kilometra dalje od majčine, uređivao je, živio i u njoj se družio s prijateljima, djeleći je s mlađim bratom Dariom.

Pitala ga je majka i zašto ne kupi kuću u Glini jer bi mu bilo bolje, a njegov odgovor bio je: “Neću, mama. Želim živjet’ na selu, kakva Glina, kakav grad, ‘oću kuću na brdu, da bude okolo šuma, da bude na lijepom mjestu”.

I upravo takvu pronašao je u Majskim Poljanama, kupio je i počeo uređivati. Na kraju ga je kuća koja je u trenu pala kao domino kocke, koštala života.

Darko, Dario, Slađana i Lazar četvero su Suzanine djece

On i Dario Suzanini su sinovi iz prvog braka, a poočim Duško prihvatio ih je kao svoje. U drugom braku, priča nam Suzana, dobili su brata Lazara, danas osmogodišnjaka i četverogodišnju sestricu Slađanu. Ovo dvoje malih obožavalo je Dakija. Sestrici je dan prije smrti kupio toliko željeni rajf sa svijetlećim rogovima za Novu godinu.

Danas i Slađa i Lazar znaju da je “braco umro, nema ga više”. Ne želimo ih slikati jer nakon brojnih potresa i tuge, ova dječica bar ove subote mirno spavaju u doniranoj kamp kućici. Grijeh bi bio buditi ih iz sna koji liječi.

-Živjeli smo kao jedna obitelj, pomagali Darku koliko smo mogli, volio je moj Daki i aute, bili su mu strast, kupio je ovog Venta i nedavno naručio lampe za njega, uredio ga kao iz žurnala, pripovijeda mama.

Život je htio da su mu toliko željeni dijelovi za automobil stigli poštom na dan kad je pokopan. Danas na Ventu gore tri lampiona kao nijemi podsjetnici tragedije mladog čovjeka i njegove obitelji.

Dan prije tog kobnog utorka, ovaj kraj pogodio je prvi potres, a u njemu je s Darkove kuće palo tek nekoliko crijepova. Druge štete nije bilo. Brzo je vrijedni mladić uz poočimovu pomoć “zakrpao” krov da mu kuća ne kisne, pa su onda zajedno proveli večer uz čašicu rakije i razgovora.

-O čemu ćeš nego o potresu, pričali smo kud se sakrit’ i što napravit’ ako bude opet. Još mu kažem: ili pod stol ili pod štok, prisjeća se poočim Duško. Dvadesetak sati kasnije nepozvano je došlo 6,2 stupnjeva.

Utorak kao i svaki drugi, Darko se spremao na posao, majka ga je čekala s ručkom

Bio je to utorak kao i svaki drugi, barem do 12,20 sati.

Darko je bio u svojoj kućici, njegov mačak vrzmao se oko njega tražeći pažnju. Spremao se na posao kod Sherifa u popodnevnu smjenu, ali prije toga već će, po običaju, stati kod majke na ručku, popiti kavu, pa svatko svojim poslom dalje. Njegov četiri godine mlađi brat Dario dremuckao je u sobi na drugom kraju te kuće.

Majka Suzana u to je vrijeme razgovarala u dvorištu svoje kuće udaljene 3 kilometra. Bila je u društvu  glinske dogradonačelnice Branke Bakšić Mitić.

“Dobra Branka donijela je mojoj djeci nakon potresa dan prije, paketiće slatkiša, pitala kako smo i što ja radim. Rekoh joj da čekam Dakija na ručku,  tihim glasom slušamo o trenucima koji su prethodili užasu.

Tek će nakon tragedije majka saznati da je susjed par minuta prije potresa zvao Darka na kavu u svoju kuću, ali on nije otišao. – Moram još nešto doma završiti, pa mami i na posao, odgovorio je.

Kad je zagrmilo iz zemlje, vrisnula sam: Moja djeca!

A onda je zagrmilo, snažno, prejako. Zemlja i nebo u Majskim Poljanama zatresli su se od siline i moći prirode. Suzana je vrisnula i zavapila: “Moja djeca!”

Dogradonačelnica je odjurila vidjeti svoje, a Suzana brzo u svoj auto stavila dvoje male djece i brzinom kakvom nikad nije vozila cestama u Majskoj, jurila prema kući u kojoj su bila dvojica sinova.

– Ne mogu vam opisati taj trenutak užasa, srce lupa, jurim gore, a onda nasred puta ususret mi dolazi njegov Vento. Vozio ga je Dario, mlađi sin, iako ima 16 godina, zna voziti, brat ga je naučio. Stanem i vidim sina u gaćama, krvavog kao iz horor filma, pitam ga gdje je brat. – Mama, potrpala ga kuća.

Tu Suzana staje s pričom i nervozno pali još jednu cigaretu. Pred nama još uvijek ne plače iako joj oči vrište bolom. Kaže, nakljukala se zelenih tableta i još nečeg što su joj dali.

Nakon nekoliko udaha dima, nastavlja priču: – Dođem gore, kod Darkove kuće. Ona je pala k’o šibica. Ispod tona betona moj je sin.  Ne možeš da si Bog dobit’ 112, vatrogasce, hitnu, ništa. Dobijem jedva muža koji je radio u Sherifu u pilani i koji je u istom trenu jedva izbjegao smrt da ga klade nisu pogodile. Dojurio je odmah. Zovem prijatelja Milana Bakića, stiže natrag i Branka, vatrogasci iz Gline, trebaju upaliti vitlo, kaže jedan ne znaju upalit’, muž i prijatelj Milan jure po selu tražit’ bager i s njim počinju otkopavati i tražiti mog Darka. Molili smo se jako. Znaš, napravio mu majstor u kući jak drveni stol, masivan, sve smo mislili možda se pod njega sakrio u potresu, jak je to stol.

Pronašli su ga na stolici, gotovo na kućnom pragu

Ali Darko nije stigao pod stol. Točno u 15,15 sati otkopali su njegovo tijelo iz ruševina. Ta tri sata za njegovu su obitelj mjereni u novoj jedinici vremena – koliko je daleko do spasa. A spasa nije bilo. Iz majčinog automobila prestravljeni su potragu za bratom i otkopavanje seoskim bagerom gledali najmlađi Slađa i Lazar.

Darka su pronašli  za stolom, u kuhinji, na stolici, skoro pa na kućnom pragu. Mama kaže da je vjerojatno sve bilo gotovo u trenutku i da ničeg nije bio svjestan. Cijela kuća srušila se na njega.

– U tom prokletom potresu gdje se cijela kuća složila kao šibica, onaj stol je jedini ostao u komadu.

Danas, 11 dana nakon tragedije, na ruševinama kuće, kao tihi podsjetnik života koji je stao, nalaze se tek Darkove kućne papuče. Majka do mjesta tragedije više ne ide, ne može, nema snage. Poočim Duško vodi nas i pokazuje što je ostalo od Darkove kuće snova na brdu, okružene šumom. Ruševina je donijela smrt na početku života.

Mlađi sin Dario (16) stao je pod štok i izvukao se kroz rupu

Drugi Suzanin sin Dario čudom se izvukao.

Kad je počela trešnja, stao je pod štok u sobi i tu bio do kraja potresa. Sve se oko njega rušilo, no taj štok ostao je u komadu. Kad je potres stao, 16-godišnjak se izvukao iz rupe na drugom kraju kuće. Ispričao je o grozoti trenutka, strašnim zvukovima i snazi koja ga je bacala.

Kako dani od bratove smrti odmiču, Dario o tome sve manje priča. Povlači se u sebe, šuti, ne želi o tome. – Zamislite samo što je u glavi tom djetetu sad, samo mi kaže da neće sad o tome više, ne može, nek ga pustim. ( poočim pokazuje rupu kroz koju se mlađi sin izvukao)

Spašenom sinu za rođendan i najmlađima htjela darovati štene. Ljudska kanalizacija FB je napala i optužila za profiterstvo na nesreći

Dario koji je sa stradalim bratom dijelio kuću u trenutku nesreće, dan nakon njegova pogreba koji je bio u petak, ima rođendan.

Deveti siječnja 2021. godine donio mu je 16 punih godina i puno srce bola za bratom s kojim je bio iznimno vezan.

Dan prije, majka Suzana preko Facebooka Radio Mrežnice pokušala je sinu i dvoje manje djece uljepšati život.

Zamolila je ima li itko štene zlatnog retrivera kojeg bi kupila i u ovim teškim trenucima psića donijela djeci koja su na psihičkom rubu. Prije par godina njen je Dario imao isto takvog psa i djeca su uz njega sretno odrastala dok nije uginuo. Zlatni retriver za njih znači sretne dane.

Mislila je ova brižna majka najbolje. Ali, neki nisu. Naprotiv. Facebook bolesnici i dušebrižnici  na njenu su objavu reagirali posprdno, optužujući da je riječ o profiterstvu, da je vijest o mrtvom sinu “fake” jer “oni nigdje nisu pročitali da je stradali mladić imao braću ili sestre”, oni znaju da u Majskim Poljanama nema uvjeta za život pa se pitaju gdje bi taj pas živio. Jer, valjda svi psi moraju živjeti u gradu i nositi kaputiće.

Neki su išli čak tako daleko da su naše voditelje koji su molbu “podijelili”,  upozoravali  iz svojih sigurnih, udaljenih i udobnih fotelja daleko od Majskih, da bi vijest trebalo “provjeriti”. Jer eto, oni znaju, a uz to se bave i novinarstvom. Sramotne poruke neljudi stizale su kao naknadni potresi.

Besramnici su čak nazivali i nesretnu majku, ispitivali je što će joj štene, je li prevarantica i je li joj uopće sin stradao, tražili dokaze.

Ljudska kanalizacija Facebooka ojačana nekim “prijateljima životinja”, ženu koja je ostala bez sina dovela je do ruba.

– Kažu da uzimam psa djeci da im nadoknadim brata, jesu li oni normalni, znaju li koja je to bol? Zovu i čuješ ih kako provociraju. Njega nitko i ništa ne može nadoknaditi, ni meni ni njima, ali ja moram biti hrabra za svoje troje djece, dati im nadu, uljepšati bar malo surovu stvarnost. Obiđite me, jedva na nogama stojim. Kako pišete i pričate, nek vam Bog tako da, govori shrvana majka.

Štene je tako trebalo uljepšati život djeci koja su tri sata gledala nešto što neće zaboraviti cijeli život.

Majku će progoniti što bi možda bilo da je Darko otišao k susjedu…

Ni njoj ni suprugu ne treba ništa, s ponosnom nam kaže. Imaju kuću u kojoj sad ne žive jer ju treba pregledati, no borave u kamp kućici i kontejneru. Imaju i malo ovčica i dvije svinje, a možda na nekoliko dana odu kod rodbine da se smire i naspavaju jer u Majskim tlo i dalje drhti. Teško će Suzana duže vremena biti daleko od doma. Sina je pokopala, a već ju guši. Želi na grob, upaliti svijeću i nigdje drugdje.

Dok o tome misli, kroz glavu joj prolazi što bi bilo da je njen sin tog utorka možda ipak otišao kod susjeda na kavu. – Možda da je otišao, možda…

Odlazeći iz Majskih Poljana, cestom punom blata i rupa, od obitelji koja je ostala bez sina i brata, dolazi nam slika finog rebusa života i smrti koji je potresom izvezen na ovom mjestu.

Oduvijek je teško dati odgovor na smisao ljudske patnje, no svaka patnja postaje “zaglavni” kamen  u karakteru onog koji pati i koji ju proživljava. Treba izdržati i pogledati preko praga boli, u plavo nebo i zelene šume Majskih Poljana koje je jedan mladić tako silno volio.