Otvorilo ga i zatvorilo…
Naotvarao sam se Dana piva u karijeri. Ovo su valjda dvadesete koje sam ‘puštao u pogon’. Ne znam, stalno se zabrojim…
Svake su imale svoje posebnosti i zgode, mnoge sam opisao u ovim pričama, a start ovogodišnje fešte bio je vrlo stresan i neizvjestan! Sve je u početku teklo kako treba, povorka velika i šarena, sretno se, što pješice, što u kočijama, dovukoše do ŠRC-a, pa raspršiše po šatorima i štandovima potrošiti bonove za piće, kupiti perece… S Ličanima, koji su jedini nastupali prije samog otvorenja, utanačio detalje, gradonačelnik i pivovarski čelnik na broju, mikrofon radi, vatromet spreman, pa ajmooooo!
Taman zaustih da počinje svečani čin, kad mi šef parade, oštro gestikulirajući, da do znanja da nešto ne štima… Nije valjda bomba u šatoru, pomislih terorističkom stranom svog mozga!? Reci: ovo je bio samo uvod, a otvorenje slijedi oko 22 h, dakle sat kasnije… A ništa, popnem se gore i, uz svu raspoloživu diplomaciju, uvijem lošu vijest u blistav celofan, sve se nadajući da me neće netko iz prvih redova pogoditi pivom, a žena se tako trudila opeglati košulju… No, dobro, narod se šutke udaljio u pravcu šankova, a razlog odgode ostao je tajna. Bar za mene i cure, hostese, koje su točile pivo za zdravicu. Nešto kao i recept za Coca Colu..!? Na kraju je otvorenje bilo u pola 11, jer čekali smo četvrtog na bini, kao da igramo belu, a to je bio Jole!? On se jedva autom probio kroz gužvu, pa je čekanje Godota (Joleta) postalo teška rabota. Ipak, otvorismo ih, pa nek’ je bal, jebal ga pes…
Odjurio odmah u susjedni šator, tamo sam imao tamburaške obaveze, kao i dan poslije. Taj je dan bio isto skroz organizacijski iščašen… Negdje se u hodogramu izvođača zagubilo 40 trubača Limene glazbe Marinići iz Rijeke. Nas tri banda posložili instrumente na binu, obavili tonsku probu, kad evo njih, uniformiranih i raspoloženih… Kud ćemo s vama sad? Ništa, posložili ih ispred pozornice, našli klupe i stolce, okrenuli reflektore da vide note i – udri! Sat vremena sjajno su svirali, a skoro da se nisu okrenuli pa ća doma u Marinitji..
Na kraju dana, s tamburom na leđima, krenuh do auta, stazom pored rock pozornice, gdje su svoj nastup kraju privodili ‘The Chocolate Nipples’. Spazi me imenjak Kundić, pa zazva na mikrofon: Ej, Plenković, dođi malo! Priđem, a on promumlja: Ej, piša mi se jako, daj otpjevaj jedno dvije, dok ne riješim ‘tekuću problematiku’… A teško mi palo …!? Zen’ca blues i jedan Baretov komad, pa definitivna laka noć, odnosno – dobro jutro!
Iako mi se činilo da sve skupa ne liči na ništa, osim što me satraše s tvrdnjom da ‘ličim na Plenkovića’, zaklopih prva tri (kondorova) dana piva… Bilo je kao s pacijentom čije su prognoze rđave: Otvorilo ga… i zatvorilo!