Ozalj, imamo problem!

Ova priča u potpunosti je plod mašte, a poslana je na Natječaj ¨Moje drago serce¨ u Ozlju. Za razliku od zadnje dvije godine nije na pobjedničkom postolju, ali ništa zato…
Opustite se i čitajte polako!

Silvestar je, kao što mu i ime govori, rođen posljednjeg dana XX. stoljeća. Imao je uvjerljivo najduže ime u svom 7.b razredu, pa su ga svi zvali – Sil, da se uklopi u uglavnom troslovna imena svojih kolega i kolegica. Sretno djetinjstvo provodio je uglavnom na obalama Kupe, krstario po obližnjim šumama, s bratom i sestrom svađao se na dnevnoj bazi uglavnom oko tema i dilema koje je donijelo moderno digitalno doba. Potajno je bio zaljubljen u Saru, najzgodniju curu u razredu, a javno je govorio kako mu je želja postati astronaut i jednog se dana uputiti na Mars, ili bar na Mjesec. Za početak u dvorištu je počeo graditi veliku maketu svemirskog broda koji je nazvao – Silver 14?! To s osvajanjem galaksije počelo je nakon školskog izleta u Višnjan, gdje im je tajne svemira u tamošnjoj zvjezdarnici otkrivao legendarni Korado K. Silvestra se sve toliko dojmilo da je sam postavio desetak pitanja, jedva su ga odvojili od teleskopa, a vozač busa već je nervozno trubio, dok ga je razrednik jedva ugurao u autobus…
Volio je pisati pjesme, najviše ljubavne, sve posvećene Sari, ali, kako ih je pisao, tako su završavale u recycle binu – virtualnom košu za smeće. Odlučio je, kad napiše prvu pjesmu kojom će biti zadovoljan, smoći će hrabrosti poslati je i reći joj koliko je zaljubljen u nju!
Pokušao je inspiraciju pronaći u šetnji šumom. On, njegove misli i cvrkut ptica, uz čarobnu Kupu, trebalo bi biti dovoljno za bar početne stihove. Čak je ponio mali blok i olovku, jer mu se to činilo nekako pjesnički. Čuo je da tako misli zapisuju veliki majstori proze i stihova.
Osim stiha „Proljeće ne znači novi život, ono se zove imenom tvojim, Sara…“, nije išlo dalje. Zastao je na rubu male čistine na čijem se rubu nalazila zgodna mala drvena kućica. Baš kao ona iz Ivice i Marice, pomislio je. Čuo je da tu stanuje jedan starac koji se doselio iz Zagreba, da se malo ili nimalo ne pojavljuje u mjestu te da je pomalo čudan. Navodno pisac, ali to su samo nagađali.
Starac, baš poput onih likova iz Ivaninih bajki, pogureno se kretao dvorištem noseći crnu mačku u naručju. Silvestra nije primjećivao, ali on je odvažno prišao bliže i uljudno pozdravio.
Dobar dan, momče – iznenađeno ga pogleda djedica. Što te nosi u moje carstvo?
A, vi ste – car?
Pa, jesam, of course da jesam, zaškilji starac na jedno oko i malo bolje osmotri dječaka.
K meni nitko ne zalazi, ja sam tu kralj mačaka, pasa, ptica, lisica, jazavaca, a da ih ima bio bih i kralj lavova! – reče i široko se nasmiješi, što je otkrilo njegovih nekoliko požutjelih zuba, koji očito dugo nisu vidjeli zubara…
Oprostite ako vas smetam, šetao sam šumom, idem ja dalje – Silvestar će i već se okrenu prema šumskoj stazi koja vodi do vode…
Ne smetaš, momče… Nego, kako se ti zoveš? Ja sam George Writer, a zovu me i Jura.
Ja sam Silvestar, svi me zovu Sil. A to vam je pravo ime?
Rođen sam kao Juraj Škrabalo, a ovo sam ime uzeo u Americi, tamo sam živio many years, a kad sam postao pisac – writer,, uzeo sam taj name. Sorry malo miješam ingliš, nemam puno opportunities govoriti hrvatski, ako me understand, my boy…
Pisac?! Možete mi pomoći malo oko toga? Ja pokušavam pisat pjesme, ali ne ide mi baš…
Sigurno si in love… Correct?
Jesam. Sara se zove… Nema pojma da mi se sviđa. Sve što napišem, bez veze je i bacim. – promuca Silvestar blago se zacrvenjevši.
Okej, ‘ajmo u kuću, da ti nešto pokažem… Vidim da si pristojan boy.
U prostoriji sa sudoperom dominirao je velik stol na kojem su bile dvije stare pisaće mašine i replika starog gramofona s onom trubom te hrpa papira, koje George malo skloni pa ponudi Silvestru mali stolac, koji je više izgledao kao igračka, a na njemu je do tada lijeno drijemala šarena mačka.
Bez pitanja, George je počeo svoju priču, jer činilo se da već dugo nije imao priliku razgovarati s nekim koga bi to zanimalo:
Well, u States sam otišao kad me prva žena ostavila. Mladi se oženili, ja sam moral u vojsku, a ona se vukla s pola grada. Bitch! Posudil nešto dolara pa na ship u Trstu. Iskrcal se u Bostonu, delal na constructions, poslal novce ujaku da vrnem dug i njoj da ode napravit divorce – rastavu braka. Iz Bostona sam preselil u Cleveland na bolji posal, ali stalno me je vuklo nešto da napišem i probam objavit, jer sam zemljacima pisal pisma, letters, oni su uglavnom slabo ili nikako znali slova.
Sve kaj sam pisal, bile su bajke, jer kaj ću svima isto pisat… Izmišljal sam priče i svima good! Onda sam upoznal drugu ženu, Meksikanku. Ona mi je rodila prvog sina, Pabla.
Njezin brat me zaposlil u tiskari pa sam savladal tipkanje na mašini, a znal sam i popravljat tekstove za lokalni newspaper, čiji me urednik pital hoću pisat za pravo. Of course, jedva sam dočekal.
Novi posal, nova žena, ovaj put Irkinja, ona mi rodila dvi kćeri. Jennifer i Dolly.
Koliko ste se puta ženili? – ubaci se Silvestar jer je George taman ustao i natočio si čašu vina.
Još samo s jednom… E, ta me koštala novaca i živaca. Japanka, imala je blesavo ime, pa sam je zval Yoko Ono. Kad smo se zeli bila je mlađa od mene twenty years, rodila mi sina Chena, a ja sam ga zval Jura.
E, onda sam ja počel za ozbiljno pisat i brzo objavil prvu knjigu za djecu. Nešto kao Tom Sawyer, i prodal je u hundred iljadi copies! Iza toga je bilo sve easy, pa sam pisal sve dok mi Amerika ni dosadila i vrnul se iz Houstona doma.
Na spomen Houstona, Silvestru zaiskre oči… Ovaj čovjek sigurno zna mnoge tajne NASA-e.
Eto, my boy to ti je moj story, ukratko.
A, kako ste završili tu, na Kupi, u šumi?
Kad sam vidil oglas i sliku ove kućice, znal sam da je to perfect place za mene. Daleko od svega, a ja bi rado na miru umrijeti u svojoj zemlji. Samo da još nešto obavim, ali to nije tvoj job…
Pa, kako živite tu sami? Nemate ni struje ni vodovod? Nemate televizor, kompjuter, telefon… Kaj ako se razbolite?
Don’t worry, smrt i ja imamo dogovor… Ne pitaj kakav! Ajmo mi na posal… Kakve si pjesme probal pisat?
Joj.. onako nešto kao ono pismo „Moje drago serce“… Sviđa mi se onaj Psalam o ljubavi, pa ona dramatična priča „Da mi je dolinom smrti proći“… Ali sve je to tako savršeno, a ja bih rado bio originalan… A nikako prave ideje i takvih besmrtnih riječi naći – zdvajao je Silvestar koji je sve nade položio u ovog neobičnog starca koji je baš izgledao kao daljnji Hemingwayjev rođak. Sijeda brada, duga rijetka sijeda kosa, pokoji zub, lula, čaša vina u ruci, Pisac koji živi na osami, kuca po staroj Remington mašini, sluša prastare ploče davno preminulih autora ozbiljne glazbe i pomirio se sa svime u životu. Ako mu on ne pomogne, ostavit će se pjesništva, iako ništa nije ni napisao.
Da malo skrene s teme, upitao je Georga zašto ima samo jedno staklo na naočalama i zašto nakreće glavu kad sluša, a ima slušni aparat iza uha…
On mu objasni da mu je staklo palo i da se ništa ne vidi kroz njega, a na slušnom aparatu mu je oksidirala baterija. U grad mu se ne ide, dobro mu je i ovako…
Silvestar prepozna priliku da mu se još više približi, pa ga zatraži oštećeno staklo i slušni aparat, on ionako sa svojim djedom ide u grad uvijek kad ovaj dobije mirovinu, pa će mu oni to riješiti… Evo ti some bucks, onda… Ali Sil je već otrčao niz padinu.
Proljeće je ušlo u topliju fazu pa je George otvorio oba prozora na svojoj drvenoj kući, sunce je energijom punilo panele na krovu, a po dvorištu su defilirale domaće i manje domaće životinje, koje je on hranio, a one koje su se dale i pomilovao, sve uz neprestani „dijalog“ s njima.
Mačke su nestrpljivo preskakale jedna drugu na putu prema limenom tanjuru u koji je George istresao hranu i režao:
Reagane, polako! Carteru, kakvo je to ponašanje, pa zgazit ćeš Nixona, nije to Watergate! Evo kako je Lincoln strpljiv!
Dotrčala su i dva psa, ali George je imao u pripremi nekoliko kosti, pa ih baci u njihovu pravcu, naravno uz poruku:
Trumane, slomit ćeš tooth, Kennedy budi džek, tako su te zvali pa se strpi malo, evo i tebi komad beefa!
Cijelu scenu iz gustiša je promatrao Silvestar koji je čekao da se pojavi još koji pokojni američki predsjednik i pojede starcu iz ruke, koji je podigao pogled i mahnuo prema nebu.
Sretno Eaglesi, Coward i tebe čujem, jutros lijepo pjevate i svirate! Like Metropolitan Orchestra. Go ahead!
Kakav je to orkestar, gospon George? – upita Silvestar koračajući prema starcu.
O, boy, otkud ti?
Donio sam vam novo staklo za naočale, napravili su po staroj dioptriji, i dajte slušni aparat da stavim novu bateriju!
Can’t believe this?! Hvala ti, momče, upadaj u kuću, dok ti radiš repair, natočit ću nam some drinks! Sigurno nikad nisi pio bourbon? Imam još nešto zaliha, dok mi dealer ne stigne…
Diler? Uh, ne znam, ja sam popio tek par piva i malo vina, bojim se.
Dont worry, evo tebi just a little, a ja ću popiti ostalo iz bottle! Cheers!
Kucnuše se, Silvestru oštra tekućina potjera suze na oči, zakašlja se, a starcu se zaiskriše oči i pustu urlik zadovoljstva stresući se pritom.. Well, sad možemo u akciju! Ah, diler te muči? Tako ja zovem čovjeka koji mi jednom mjesečno iz grada donese fasung, svoga vina iz Vrhovca i pred zimu mi spremi drva… Sve drugo imam, koliko struje sunce pošalje toliko slušam ploče, televizor mi ne treba, imam stari radio koji rijetko palim i tako idu dani… Pišem na mašine, imam dvije, jer mi na Remingtonki ne delaju tri slova, a na ovoj Olivetti sam metnul ove vaše kvačice Č,Ž,Š, jer pišem nešto za domaći readers, onda kombiniram, malo je to fuckin’ hard job…ali ne sekiram se. Ako stignem prije smrti to napisat, thank God, ako ne, nevermind.
O čemu pišete?
Tek sam počel, ne smim ti reći, to zna bit loša karma… Nitko ne smije vidjet tekst dok nije gotovo.
Zakaj ste spominjali smrt, meni se čini da ste zdravi?
O, boy, smrt i ja imamo dogovor, deal. Meni su sve brojke u parovima, nema surprise, živit ću još godinu pa na road to Sveti Petar.
Ne čekajući da Silvestar pita, George istrese svoju numerološku teoriju:
Rođen sam 3. 7.’37. pa ću živit do 2. 5. ’25. Imal sam 11 godin kad sam počel pisat, s 22 sam se oženil i diplomiral, s 33 put pod noge pa u States, s 44 sam objavil prvi roman, s 55 sam se četvrti i zadnji put oženil, sa 66 objavil sam zadnji roman i dobil prvi srčani udar, sa 77 vrnul se u Zagreb i dobil drugi heart attack i s 88 ću, k’o i drug Tito – umrijet! Jedino neću dat da mi režu nogu!
Završivši monolog, stavi popravljene naočale i uglavi slušni aparat, podignu se i pomiluje Silvestra po kosi, promrmljavši: ‘Ajd bar da pri kraju života bolje vidim i čujem. Zemi si ovih 50 dolari, pružajući mu zgužvanu zelenu novčanicu.
Ajmo sad probat napisat nešto za tvoju Sarah. Nekako mi se čini da je i onaj unjkavi Dylan imao pjesmu takvog naslova..
Uguglat ću kad dojdem doma, tu nema signala – reče Silvestar ustajući.
Moral bi ići, imam puno zadaće, ljutit će se moji. Kaj vam još treba da donesem drugi put?
Ne treba niš, sutra mi dolazi ona sister of mercy, kak vi to zovete… Patronažna sister, pogleda me, posluša, ostavi some medicines i that’s all, folks! E, jedino – viknu starac za Silvestrom koji je već odmakao put šume – da mi najdeš nekoga s motorkom da poruši ovo drveće prema Kupi, to je sve moj ground, my property, a zaklanja mi vidik! Više ne mogu look na Stari grad, a to me žalosti!
Silvestar otrči niz padinu pun nekakvog dobrog filinga. Ovaj starac je lik kakve je jedino mogao vidjeti u filmovima. Bio je ponosan što je s takvim likom skoro pa na ti! Čak mu se i Sara više nije činila tako nedostižnom… Kako je rekao… Bob Dylan?
Dječak je tiho ušao u kućicu i s praga slušao Georga kako vješto, okrenut mu leđima, tipka po stroju za pisanje, ne primjećujući ništa oko sebe.
Kh – nakašljao se i prišao piscu, pružajući mu dvije gramofonske ploče i bocu u kutiji s natpisom Ballantine’s.
Oh boy, kojim dobrom? Kakvi su to presents?
Ploče sam kupio na buvljaku u Karlovcu, a piće sam dobio za krizmu, meni je to prejako… Mlad sam još, od jedne male pive mi se vrti…
Well, dobar si, Sil… tako te zovu, zar ne? Novogodišnji koncert iz Beča, znam to napamet, a ovo je dirigirao Zubin Mehta, well done! Moja ploča već preskače, a ovaj Gershwin je pretty good!
Sad će doći moj ujak s ekipom da vam poruši i dopelja u dvorište ova drva, samo ćete mu gorivo platit, on bi si uzel dva trupca hrasta, ako je to ok?
Positive! Nek vozi kaj mu treba! Kakve to papire imaš?
Pisao sam nešto, pa pogledajte valja li se trudit dalje ili će opet stihovi u vatru…
Starac osmotri napisano, a Silvestar nesigurno promuca:
Gledao sam onaj film Dr. Živago, tamo je glavna tema Larina pjesma – Lara’s song, a ja sam svoju nazvao Sarina pjesma… Ne znam. Evo recitirat ću, možda su vam presitna slova:
Kad bi ti, Sara, htjela moja biti, poletio bih među zvijezde
Poletio bih i osvojio Mjesec, a ni Mars mi izmakao ne bi!
Letio bih samo ako bi se taj svemirski brod zvao – Sara
Ako bi što po zlu pošlo, ne bih javljao: Houston, imamo problem,
Tebe bih zvao, posegnuo bih za imenom tvojim!
Starac se nasmiješi i stisne Silvestru ruku, potapša ga po ramenu i očinski nježno prozbori:
Ovo je sasvim dobar početak, a ako se bojiš pokvariti, i to je dovoljno! Jedino, možeš promijeniti Houston u Ozalj… Ipak je Sara tu. A gdje je ona, to je tvoj centar svemira, correct?
Dok su oni bistrili i brusili stihove, slušajući Radetzky-marš s gramofona, s ruba šume začuo se reski zvuk motorne pile.
Do kraja dana umorni radnici s pivom u ruci, George s čašicom „Balića“, Silvestar s dragocjenim papirom u rukama i svi pokojni američki predsjednici, divili su se vizuri Staroga grada koji se sad jasno vidio s praga usamljene kućice na rubu šume, malo iznad Kupe.
George nije dugo uživao u tom pogledu. Patronažna sestra početkom svibnja našla ga je s glavom na tipkovnici starog Remingtona. Pozvala je hitnu, a dežurna liječnica mogla je samo konstatirati da je umro nekoliko dana prije.
Kad je to čuo, Silvestar se silno rastužio, a glavom mu je proletjelo ono da George ima dogovor sa smrti. Ako je umro 3. 5., onda je bio prokleto u pravu…
Prošlo je pet godina, Silvestar je bio maturant. Iako više nije bio uplašeni dječak, nikad Sari nije dao pjesmu, bili su i ostali samo dobri prijatelji.
Nakon bučne maturske večeri, Silvestar su uputio u šetnju omiljenom stazom uz Kupu.
Kućica je i dalje bila prazna, pa je sjeo na prag i izvadio mobitel da malo poslika krajolik.
Usput je otvorio portale da provjeri kud je svijet otišao dok je on ludirao u maturantskom kostimu s ekipom.
Vijest koju je pročitao ostavila ga je bez daha… Pročitao je vijest još nekoliko puta, ali uvijek je glasila isto:
Jučer je u Zagrebu promovirana nova knjiga poznatog svjetskog pisca Georga Writera, rođenog kao Juraj Škrabalo, koji je cijeli život djelovao u SAD-u. Pisac je posljednje djelo napisao kraj Ozlja, gdje je i preminuo. Zanimljivo, tekst je napisan na stroju za pisanje, a da ugleda svjetlo dana pobrinuo se njegov sin Chen koji se pojavio kao zakonski nasljednik i sve napisane tekstove predao uredniku nakladničke kuće koja je i ranije izdavala djela ovog pisca.
Knjiga nosi naslov „Ozalj, imamo problem“! Kritičari su mišljenja da je knjiga napisana u prepoznatljivom američkom stilu autora, s razlikom da je radnja smještena u okolicu Ozlja, a glavni junak zaljubljeni je dječak koji želi poletjeti u svemir…
Odmah idući dan zaputio se u Zagreb i kupio dva primjerka knjige. Nije čekao ni sekunde, sjeo je na klupu odmah do Matoša i pročitao knjigu za sat i pol.
Nije znao što bi. Malo mu se plakalo, pa bi ga ulovio nekontrolirani napad smijeha… George, Jura, kako već, tko bi se to od tebe nadao. Ni imena nije mijenjao. Glavni junak je Silvestar, a glavna muza priče – Sara.
Spustio se u grad i kupio još nekoliko primjeraka knjige, sjeo popiti jedan whiskey, briga me za vozačku, pomislio je, pa se maši mobitela.
Halo Sil, reci…
Houston, imamo problem! – huknu u uređaj.
Još te nije prošlo od maturske… Kakav Houston, ja sam u Ozlju, bleso!
Znam. I to više nije nikakav problem, Sara. Jesam još pozvan sutra na tvoj rođendan?
Naravno… zakaj ne bi bil…? Di si ti, čujem nešto kao tramvaj?
U Zagrebu sam. Išao sam ti kupiti poklon, Sara. Svakako se vidimo, ako u međuvremenu ne odletim na Mars!