Ozbiljna

Ajde da i ja na kraju godine, u prijelazu u novu, napišem jednu ozbiljnu kolumnu. Znači, (o)blog bez satire, viceva, doskočica i pokušaja humoriziranja i ironiziranja stvarnosti naše.

Na takav potez ponukalo me nekoliko događaja iz finiša ove, stare, ofucane 2006. Radi se o poslu koji me kroz sve ove turbulentne godine vodio na pozornice, koje su ujedno bile i poprišta humanitarnih, dobrotvornih akcija za djecu, kao i odrasle u nevolji. Osobe s invaliditetom, Udruge slijepih, Odgojni centri za djecu s posebnim potrebama, Rajska ptica i na koncu Centar za autizam – koji su me pozvali u pomoć pri realizaciji jednom vrlo humanog projekta, koji će im pomoći u poboljšavanju uvjeta rada i liječenja. Radi se o Centru, jedinom u Hrvatskoj, koji radi u zagrebačkoj Dubravi, u doista lošim uvjetima.

Tim su povodom u klubu “Sax”, u centru metropole, organizirali humanitarnu akciju s ciljem prikupljanja neophodnih kuna za normalno djelovanje. Nakon što su organizatori zamolili pregršt voditeljskih zvijezda nacionalnog kalibra za pomoć i dobrovoljno odrađivanje jednosatnog programa, koji je prethodio zabavnom dijelu, naišli su na “košarice” upitanih!? Svi su bili jako zauzeti, neki su čuvali dragocjene glasnice za novogodišnje gaže, a neki su izmislili već nešto suvislo… Tako se gospođa (karlovačka snaha), koja radi u Centru, sjetila mene. Skrušeno pitala, a ja zaključio da mi je to jedini dan koji nemam nikakve obaveze u večernjim satima i pristao pomoći. Čak sam i župnika zamolio da mi obavi “pisanje vrata” preko reda, da na vrijeme stignem u Zagreb… A tamo, direktno, introvenozno punjenje ponosom što mogu pomoći i onaj osjećaj krivice za sve cvileže i cendranja na situacije koje mi se učine teškima, a ustvari su pi… dim, jer imam sve ekstremitete na broju, nešto pameti i zdravu djecu!

Što je u stvari najveća sreća, a tako smo je mi sretnici, koji umjesto da uživamo samo u toj činjenici, tako malo svjesni… Ej, čovječe, koja predstava tih toplih autističnih bića… Ples, recitacije, zahvalni pogledi. Nema tih novaca ovoga svijeta koji mogu platiti njihovo – hvala. Nema i točka. Prisjetio sam se i svih akcija, kada sam kao Sveti Nikola darivao djecu Centra na Baniji: Prisjetio sam se poklona koji mi je ponosno uručio jedan štićenik ustanove iz Jaškova – bila je to od gline izrađena statua Sv. Nikole, kao zahvalnost za sve poklone koje mu njegov omiljeni svetac svake godine donosi…

Da sad ne ispadne ovo, ne daj Bože, kakav samoljubni & egoistični hvalospjev, moram spomenuti i vojsku dobrih ljudi koji uvijek pomažu koliko mogu i umiju, ne pitajući za ništa. Zato bi bilo dobro, a svakako i korisno, da svatko od nas, barem jednom godišnje, ode u ustanove koje brinu za sve te nevoljnike koje je snašla životna nevolja, a da sami ništa tome nisu pridonijeli pa bismo drugačijim očima gledali svijet oko sebe, a poglavito sebe. Oni trebaju pomoć, a mi je možemo pružiti. Svaka gesta je dobrodošla i neće ostati barem nečim nagrađena.

Na kraju tople zagrebačke priče, među autističnim mladićima i djevojkama, dogodilo mi se nešto diosta lijepo… Jedna od njih, dok su momci na bini svirali jednu od Sinatrinih laganica, prišla mi je i poželjela malo zaplesati… Pomalo iznenađen, prihvatio sam poziv i otplesao s Ivančicom tih nekoliko minuta. Po okončanju priredbe, njihova ravnateljica me je pozvala i uz riječi zahvale prišapnula:
– Budite sretni i ponosni. Autistične osobe gotovo nikada ne prilaze njima nepoznatim. Ali, Ivančica je osjetila puno dobrih vibracija koje ste cijelu večer prenosili na sve njih, pa je njena reakcija bila jedno veliko hvala. Ona je izrazila plesom, najjednostavnije što je mogla u tom trenutku.

Bolju čestitku za novo ljeto nisam mogao dobiti. Zato ja svima Vama želim puno sreće, zdravlja i razumijevanja u 2007.!
Do slušanja na 95,4 i do čitanja…
God bless You