Pal-ma pal na glavu

Moja mama ima 64 godine. Keith Richards isto. Mama je još u dobroj formi, zdrava, pokretna, može pojest´, popit´, prati sve i jednu sapunicu na TV-u, sluša radio, ima kokice, prasce, sadi, sije, pljevi, voli sve što vole ljudi njezine dobi … Ipak, ona se, za razliku od gitarista “Rolling Stonesa”, niti ne pomišlja penjati po drveću – štoviše, najviša točka na koju staje su “lojtre”, kad ide vidjeti jel´ kvočka sjedi na jajima. Da je slučajno vidim kako se vere na trešnju po ukusne plodove za unučad, pretrpjela bi zasluženu kritiku i dobila doživotnu zabranu takvih nepromišljenih poteza.

Ali, njezin vršnjak Keith, hodajuća reklama Jack Daniellsa, kanabisa i oličenje preživjele i očito vrlo otporne vrste – “Rockerus extremus culpa”, u trenucima odmora i opuštanja ide dokazivati svoju neuništivost penjanjem! Free climbing, jebote jeger (dobro Jagger)! Koja je “mantra” vremešnom i vidno alkoholiziraniom Keithu došla da se išao penjati na novozelandsku palmu, visoku pet metara, to vjerojatno ni on ne zna. Uglavnom, završilo je onako kako je jedino bilo moguće – slobodnim padom ravno na glavu!
– Neće taj bez “sikire”- rekli bi “Pavuri”. I zaista, ta ekipa je neuništiva!

U srpnju ih moramo gledati u Zagrebu, a sjećam se da je, još ranih osamdesetih, u svojoj knjizi “Polagana predaja” Goran Tribuson opisivao groznicu iščekivanja nastupa “isplaženih jezika” u Frankfurtu kao jednu od posljednjih šansi da ih vidi uživo, dok se još nisu raspali. A to je band koji se konstantno raspada, i konstantno kotrlja, bez većih padova napona.

Uoči nastupa na zagrebačkom Hipodromu ´98, čiji je termin pomaknut zbog “planinarenja”, koga bi drugog do Keitha Richardsa, po ljestvama u svojoj knjižnici. Navodno je tražio neku raritetnu knjigu, malo se zaljuljao, pao i slomio rebra. Tko zna kakav je prah bio u knjizi!? I u kojoj knjizi? Možda “Divota prašine” … Za razliku od svog vršnjaka, kojeg bi kao model vjerojatno rado vidio svaki Sakoman ovoga svijeta, moja mama je jedine susrete s drogom imala dok je začinjala jela crvenom paprikom “Droge” Portorož, pa su daljnje usporedbe izlišne.

I dok tako ta naborana, ispijena, stara i traljava družina, tutnji oko kugle zemaljske sa stotinjak šlepera opreme, svirajući još uvijek bolje od mnogih, treba biti sretan da je tome tako. Sjetite se kako ste, kao pubertetlija, gledali na četrdesetogodišnjake. Nije nedostajalo epiteta: fosili, starci, polovnjaci i polovnjače, guzonje, prdonje, smrdonje … A sada, kad je došla maca na vratanca, te iste “prdonje” smatraju da su starci neki drugi. Oni preko šezdeset.
Tko zna za koga “Stonsi” kažu da su stari. Ili su oni odlučili da se s tim tričarijama ne zamaraju!

Zato valja samo paziti da netko od njih ne poželi popeti se na Gupčevu lipu. To je jedno od rijetkih drveća koje je starije od njih samih.
– Let´s spend night together!